Grupa mladih glumaca okupljenih pod imenom „Počemučka“ izvela je na 12. Bijenalu slovenskih lutkarskih stvaralaca u Mariboru multimedijalnu predstavu Under Construction koja je publiku (među njima i mene) jako razveselila. Član grupe Klemen Kovačič (1998.) godinu dana kasnije nastupio je samostalno u Ljubljani na Festivalu BiFest 2024. gdje je izveo predstavu Razmetana soba (Neuredna soba) kojom je na duhoviti način pričao o svojem životu uzdignuvši „obično“ na pijedestal „izuzetnog“ (vlastiti život kao nadahnuće). Ajda Rooss, selektorica šezdesetog Festivala Borštnikovo srečanje u Mariboru (2.-15.6 2025.) uvrstila je u natjecateljski program Kovačičevu predstavu Agmisterij (zadnja) u koprodukciji Bunker Ljubljana i Klemen Kovačič (11.6.) i ja sam je odlučila pogledati bez obzira na činjenicu da će trajati osam sati (ni do sada nisu kvalitetne dugotrajne slovenske izvedbe narušile moj psiho-fizički sustav). Kao kod drugih višesatnih predstava i kod ove se smjelo bilo kada izaći i vratiti se (publika i izvođač su bili smješteni na sceni najveće dvorane u SNG Maribor), što je izuzetno relaksirajuća spoznaja (osim toga, vani je čekao kotao odličnog gulaša!) i jedino je valjalo procijeniti kada izaći i koliko dugo izbivati (svi koji prate ovakve izvedbe, strahuju da će izlaskom propustiti nešto presudno; u ovom su slučaju „doušnici“ javili koje scene se neznatno mijenjaju unutar sat i pol trajanja, pa se moglo na kratko izaći).
Počnimo od čudnog naslova: što znači riječ agmisterij? Poput svih misterija i ova je lako rješiva: budući da je predstava dio Kovačičevog magisterija, on je presložio prva tri slova i tako dobio tajanstvenu riječ. Oznakom „zadnja“ javno je najavio da je kraj izvedbama (čini mi se da je ovo bila peta) jer je ionako trebala biti samo jedna (magistarska), ali su ga u tome omeli festivalski pozivi. Osim toga, predstava je užasno iscrpljujuća (Kovačič cijelo vrijeme nešto radi na sceni i tek povremeno popije malo vode), a i ne može je često igrati jer se u djelu nazvanom „Priprema za sadašnjost“ kompletno obrije i da bi predstavu mogao ponovo izvesti, mora mu narasti kosa za što treba bar mjesec dana.
Početni dio predstave nazvan Tvoja borba kombinacija je snimljenog teksta (autor teksta Klemen Kovačič, dramaturg Nik Žnidaršič) i koreografske izvedbe (koreografi Kovačič i Žnidaršič, dramaturška i koreografska suradnica Maša Radi Buh) s namjerom da se prikažu događaji iz djetinjstva i rane mladosti (očaranost gramofonom na kojem svira ploča trubača Marijana Domića s popularnom skladbom Tišina, nezgoda s petardama, odlasci na skijanje, rođenje brata i slično). Nakon temeljitog brijanja cijelog tijela i glave pred ogledalom (uporabna i simbolična funkcija), Kovačič golo tijelo premazuje bijelom bojom i tako se priprema za izvedbu butoh plesa (radi se o prilagođenoj verziji čuvenog japanskog plesa). Nakon izuzetno upečatljive izvedbe butoh plesa (svjetlo Bor Ravbar) počinje treći dio predstave pod nazivom Tvoje pjesme, čiji snovi gdje se manje koristi govor i glazba postaje vrlo važna (Gašper Lovrec je autor izvorne glazbe i dizajner zvuka). Kovačič je jedini izvođač na sceni, ali mu je nužna pomoć suradnika (Blaž Andrašek, Lovrec, Radi Buh, Ravbar, Žnidaršič) što oni obavljaju vrlo nenametljivo i šarmantno. Predzadnji dio predstave znakovito je naslovljen Molitva i pošto Kovačič složi „piramidu“ od stolova i stolaca različitih dimenzija, počinje prenositi i slagati cigle zastrašujuće sporo i uporno, stalno jednakim pokretima i bez promjene tempa pa se doimlje poput preciznog mehanizma. Predstava završava objavom I odjednom je večer i zvucima Rossijeve Tišine u izvedbi jazz trubača Marijana Domića (1934.-2011.).
Iako sam sklona minimalističkom principu znanom kao „manje je više“, gledajući Kovačičevu predstavu Agmisterij satkanu s puno energije, samokontrole i strpljenja od plesa, performansa, buthoa i rituala kako bi se ispitale neke dvojbe, nisam je doživjela kao suviše dugu jer me je izvedba držala u iščekivanju neočekivanih, novih i drugačijih vizualnih i slušnih senzacija. Dakako, nisu mi sve reference i aluzije bile jasne, ali nije sve jasno ni u stvarnosti pa kako da bude u umjetnosti?