Možda komedija Ženidba (1835.) nije prvo djelo na koje pomislimo kada govorimo o opusu ruskog komediografa (ukrajinskog porijekla) Nikolaja Vasiljeviča Gogolja (1809.-1852.), ali preplitanje satiričnih komponenata s intimnim (ili poslovnim) težnjama svih sudionika, od nevjeste i prosaca do bračne posrednice i slugu, daje realističan pogled na sklapanje braka, uglavnom običan, ali ponekad „posve nevjerojatan događaj“, kako ga je okarakterizirao sam autor.
Tomislav Zajec, dramaturg i autor adaptacije spomenute drame koju je redateljica Dora Ruždjak Podolski postavila u Satiričkom kazališta „Kerempuh“ (27.4.2025.), opisao je u programskoj knjižici tri sloja dramskog istraživanja od kojih prvi pokazuje mogućnost komediografskog ispisivanja: „Nagovaranje na ženidbu, biranje ženika, obiteljska i društvena hijerarhija koja se pritom obrazlaže, mehanizam udvaranja, bračna posrednica kao svojevrsna babica koja majeutičkom metodom dovodi do sklapanja saveza, pitanje nasljedstva i regulacije različitih društvenih statusa unutar braka, jasni su elementi toga sloja i Gogolj ih sve obrađuje u korpusu svoje drame.“ Drugi sloj je okrenut „pojedincu i njegovu nošenju s danim zadatostima. A upravo je tu Gogoljeva satiričnost izrazito prodorna, nevjerojatno svevremena i gotovo ubojita te se preko nje taj tekst i ozbiljno bavi društvenom analizom, ali se i približava groteski“. Treći sloj označava „Gogoljevu komediografsku vještinu“ koja čini granicu „između potrebe da nasmije i neskrivenog suosjećanja za lik ili problem koji taj lik donosi i eksplicira.“
Budući da Zajecova razmišljanja (koja potpuno prihvaćam) o autoru i djelu odišu simpatijom, nisam uspjela dokučiti zašto je intervenirao u tekst napučivši ga likovima iz starije ruske literature (kviz „tko je tko“?!), dodao osrednje dosjetke, prostačke izraze i manje rabljene riječi, te aluzijama promijenio karakterne osobine likova: proizlazi da Potkolesin ne bježi od braka jer mu nova situacija komplicira ustaljeni, do tada komotni život, nego zato što je pretjerano privržen prijatelju Kočkarevu (i ovaj njemu). Špekulacija o Gogoljevoj spolnoj orijentaciji na temelju njegove nesklonosti ženskom društvu nije povod za takav pomak. Uvijek se pitam, treba li „prčkati“ po tekstu koji ima unutarnju logiku samo zato što će se (možda) svidjeti suvremenicima (meni nije).
Scenografiju čini pozadinski zid prekriven knjižnim stranicama (navodno podsjetnik da je sve literatura) pred kojim je set glazbala (glazba Stanislav Kovačić) koje glumci vješto sviraju (a ni ne pjevaju loše), dok su posve sprijeda nanizane stolice (scenograf Lovro Ivančić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković) u domu udavače Agafje Tihonovne (Anica Kontić) kako bi prosci mogli sjesti dok čekaju svoj red. Kuću Potkolesina, udarnog prosca (Filip Detelić), prepoznajemo po ponašanju likova, a ne po drugačijem oblikovanju prostora (pojavljuje se povremeno ormar bez kojeg bi se komotno moglo). Dogovoreni brakovi ni danas nisu tako rijetki kao što se misli jer jačinu bračnoj vezi daju zajedničke nekretnine, nastavak unosnog poslovanja ili obiteljski „pedigre“ (u odnosu na nabrojeno, ljubav je labava kategorija; „veći dinar manji pokriva“) pa je Gogoljeva satira istovremeno dokument onodobne (točnije, svevremene) stvarnosti. Prosidba ili pripreme za brak samo su odabrani trenuci (doduše prijelomni) da se prikažu razni karakteri, kroz glumačku interpretaciju, putem kostima (Barbara Bourek) ili pokreta (koreograf Branko Banković).
Fjoka Ivanovna je provodadžinica, spretna poslovna žena koja na temelju ponude i potražnje nastoji sklopiti najpovoljniji posao. Ona je energična i efikasna, stalno u pregovorima (starinski telefon koji vadi iz torbe ima komični učinak jer za Gogoljeva života Bell još nije izumio telefon pa se Fjoka mogla služiti i mobilnim uređajem), ne baš elegantno odjevena i razbarušene frizure što Aniti Matić Delić daje materijala da stvori najuvjerljiviji karakter u ovoj predstavi. Ostali pokraj nje izgledaju „nedovoljno domišljeni“ pa ono što je u nje prirodno kod drugih sliči pretjerivanju (nikada glumci nisu krivi!). Filip Detelić i Luka Petrušić nastoje držati prijateljstvo Potkolesina i Kočkareva u „gogoljevskim“ granicama što nije lako jer je u ponuđenoj verziji ovaj prvi kolebljiv i nesiguran, djetinjasti sakupljač sličica ptica (da Detelić nije sjajan glumac, bilo bi to naporno gledati), dok drugi strahuje pred budućnošću kada se prijatelj oženi…
Svojeg se novog života jednako boji udavača Agafja, ali ja još uvijek nisam dokučila, plaši li se Kontić kao utjelovljena Agafja ili privatno. Agafjinu rođakinju Arinu igra Ines Bojanić i iako treba predstavljati suprotnost nedorasloj Agafji, nije pri tome nužna baš takva ekspresivnost. Dvojicu upečatljivih prosaca prikazuju Domagoj Ivanković (Kajgana) i Dražen Čuček (Ževakin), ali ne zato što su se odmaknuli od svojih prijašnjih uloga koje su gradili na tjelesnim odlikama (kod prvog krupna građa, kod drugog „kameno“ lice), nego u odnosu na ostalu dvojicu (Josip Brakus, Ozren Opačić). Sluge Dunjaša i Stjepan (Josipa Anković, Jakov Zovko) prototip su starinskih slugu (jesu li zato često u ljubavnom klinču?) pa je njen glavni posao „otvaranje“ imaginarnih vrata, budući da ih nisu predvidjeli u scenografiji (poznata dosjetka), no kada ona taj podatak spomene po n-ti put, postane dosadno. Ne njoj. Dugo sam se pitala što me od samog početka smetalo u ovoj predstavi i onda sam odjednom shvatila da je to ignoriranje Gogolja. Ili, drugačije rečeno, redateljica i dramaturg su se malo previše zaigrali.