Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta „Ekskurzija“ te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa
O osamdesetim godinama u hrvatskom kazalištu znamo istodobno previše i premalo. Vrijeme velikih redatelja i glumaca, stvaranja neovisne scene, ali i vrijeme otrježnjenja koje će uslijediti jedva desetljeće poslije. S odmakom se tako može činiti da se određena vrsta idealizacije razdoblja vratila poput bumeranga, donoseći uskoro kazalište utopljeno u sentimentalizmu i crnilu ratne traume. Kada Fabijan Šovagović piše Sokol ga nije volio, ističe kako je riječ o drami istine, dajući joj gotovo hegelijansku auru. Prvi je put objavljena u časopisu Prolog (1981), da bi izmijenjena inačica izašla kao samostalna knjiga 1986. Dvaput je postavljena u kazalištu, Gavelli i Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, 1982. i 1983. u režiji Mediteranaca Božidara Violića i Joška Juvančića. Oba puta s iznimnim uspjehom. Sokol živi i u filmu Branka Schmidta iz 1988. Riječ je o drami duboko upisanoj u prostor zavičaja, Slavoniju. No u njezinu središtu nije tipiziranje seoskog načina života ili upisivanje mentaliteta, nego univerzalna sudbina običnog čovjeka preko čijih će se leđa prelamati povijesne silnice od 1943. do 1946. Osamdesetih i dalje bolna, ali napokon drukčije obrađivana tema. U našoj novijoj kazališnoj povijesni itekako prisutna od nagrađivanih Triju zima Tene Štivičić do Eichmanna u Jeruzalemu Jerneja Lorencija. Pojedinac je u svim tim dramama iznad etnografskih činjenica. Bez obzira na podrijetlo, pratimo njegovu nemogućnost da umakne sudbini te sačuva barem nešto ljudskosti u potpunom mraku.
Drama istine ili pučki igrokaz
Mijenjao se Šovagovićev Sokol s kazališnim predstavama i filmom. Pojedini su se dijelovi dodavali ili micali, upisivala su se nova značenja. No simbolika konja neobična imena uvijek je ostajala ista. Sadržana u svemu što Šima mora progutati da bi preživio. U naopakom životu gdje se tijekom istog dana odvijaju vjenčanje i sprovod. On je njegovo lice i naličje. Otpor je upravo u onome čemu se snažni protivi – nasilju i ubijanju. Sudbina pogađa poput munje dok se vani slavi i pleše kolo. Težina je upisana u dramski tekst koji će kritika označiti bliskim pučkom igrokazu, a Šovagović uporno naglašavati kako nije ni politički, ni sentimentalni, ni ruralni, a nipošto melodramatski tekst. U povijesti našeg kazališta drama mijenja, kako zaključuje Lucija Ljubić, način na koji gledamo povijest. Ovdje inovativan i suvremen, usmjeren na pojedinca kojem stalno izmiče tlo pod nogama, vidljiv u odjecima drama Elvisa Bošnjaka i Mate Matišića. Činjenica da Sokol ga nije volio nije postavljan četrdesetak godina u Gavelli i Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku otvara standardna pitanja repertoarne politike, ali i moguće zastarjelosti. Jesmo li se i u kojoj mjeri promijenili, more li nas i dalje isti problemi? Jesmo li spremni na beskonačna suočavanja, ali i učenje iz prošlosti, u zemlji u kojoj su generacije na različite načine obilježene kapitaliziranjem ratnih trauma?
Težina konvencionalnosti
Sokol ga nije volio u koprodukciji Gavelle i Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku nastavak je utabanog, zvučnog razmišljanja o repertoaru ponajprije osječkog kazališta. Ujedno hommage velikanima glumišta, pa i obiteljski projekt. Svojevrsni nastavak osječkog periodičnog inzistiranja na lokalnim temama s naglaskom na toposu sela, varošica, manjih sredina, kojem se posljednje desetljeće opirao redatelj Zlatko Sviben, postavljajući Unterstadt (Osječko ljeto kulture i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 2012) prema romanu Ivane Šojat i Doljnjodravsku 11 (OLJK, 2019) prema romanu Drage Hedla. U režiji Filipa Šovagovića i dramaturgiji Anje Šovagović Despot pred nama se rastvara predstava klasičnog, čvrstog prosedea. Velika i konvencionalna, snažnog emocionalnog naboja, nimalo imuna na oscilacije u naglascima i glumačkim dostignućima. Razvedena na parket i čitavu scenu. Iako scenografija Ivana Marušića Klifa zauzima tek četvrtinu, njezinu jednostavnost i funkcionalnost poništava videozid u dubini scene koji neće prikazivati ništa više osim oblaka. Sve se vrti oko stola i ispred kuće gdje Šima pokušava mijenjati ratnu zbilju. Prehraniti obitelj dvjema rukama u kojoj će se strane neprekidno vrtjeti između ustaša i partizana, ljudi će umirati ili živjeti oštećeni, a baka će sklapati ruke u molitvu.
Ivan Ćaćić Šimi upisuje nevjerojatnu snagu, silinu, moć obuzdavanja i nepristajanja na suluda pravila igre, ipak u trenucima suviše glasno i ekspresivno. Njegovi su kontrapunkti supruga Staža Sandre Lončarić, tiha, pogurena, u boli iznimno sugestivna i baka Anja Šovagović Despot, čija će pomirenost sa svim što dolazi uvijek završavati u toplom zagrljaju. Reza Mateje Tustanovski i Tonka Ane Šantar daju lepršaviji, mladenački, zaigrani sloj ratnim previranjima izmjenjujući nježnosti s Mocom, kojeg igra Aljoša Čepl i Jocom, kojeg utjelovljuje Matko Duvnjak Jović. Između tjelesnosti i ljubavnih pisama biraju sadašnjost, život. Na okrutnost nisu imuna ni djeca koja to zapravo ni ne mogu biti, Joza Anje Đurinović i Filoš Selme Sauerborn. Jedan za knjigom, drugi odvučen u rat, prenaglašena su i ne uvijek dozirana lica. Pragmatičnost Bona, koji igra Vladimir Tintor, hohštaplerstvo Tucića, kojeg igra Armin Ćatić, pogubljenost i tragičnost čič Steve, kojeg igra Miroslav Čabraja, popunjavaju mozaik (ne)snalaženja i stradanja u vrteški života. Umetnuti songovi Šimuna Matišića i Fadila Abdulova Fafe na skučenoj osječkoj sceni ne funkcioniraju željeno i efektno kao dodatni značenjski sloj koji bi nas senzibilizirao za zanemarene žrtve rata, Rome. U tako čvrstom dramskom tekstu ponekad se više mogu činiti kao odgoda, a manje kao element koji nužno proizlazi iz radnje.
Podijeljeni osjećaji
Riječ je o velikoj ansambl predstavi podijeljenih osjećaja. S dvadeset troje uglavnom mladih glumaca. Duboko uronjenoj u Slavoniju koje odavno više nema, ali i podjele koje su i dalje prisutne. Na obične ljude i one kojima uniformna, značka ili status omogućuju perfidnu igru moći. S jedne strane, očito je strahopoštovanje kojim Filip Šovagović pristupa očevu tekstu, no s druge strane kao da nedostaje zaigranosti, njegove prepoznatljive poetike i ludizma, iznimnog dara da se izvan folklornih slojeva izvuče ipak nešto scenski drukčije, suvremenije, inovativnije u rješenjima. Na tu suvremenost uporno čeka Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Onu koja će mitove plesti oko gradskog tkiva i meandrirati u skladu s vremenom. Gdje će čašu rakije napokon zamijeniti vedar pogled u budućnost.
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku i Gradsko dramsko kazalište Gavella, premijera 8. studenoga 2024.
Redatelj Filip Šovagović
Dramaturginja Anja Šovagović Despot
Scenograf i videoinstalacije Ivan Marušić Klif
Glazba Šimun Matišić i Fadil Abdulov Fafa
Koreografkinja Anja Đurinović
Kostimografkinja Barbara Bourek
Glumci: Šima, seljak, glava porodice: Ivan Ćaćić, Staža, njegova žena: Sandra Lončarić, Benoš, njegov sin: Dominik Karaula, Reza, njegova kći: Mateja Tustanovski, Filoš: Selma Sauerborn, Tonka: Ana Šantar, Joza, Šimini nećaci: Anja Đurinović, Baka, mati Stažina: Anja Šovagović Despot, Tomo, tetak, ustaša: Domagoj Janković, Moca: Aljoša Čepl, Joca, mladi partizani: Matko Duvnjak Jović, Bono: Vladimir Tintor, Andrija, ilegalci: Mirko Ilibašić, Čič Steva, susjed: Miroslav Čabraja, Tucić, ekipar: Armin Ćatić, Ciganin Šaban: Duško Modrinić, Harmonikašica: Petra Bernarda Blašković, Gitara: Fadil Abdulov Fafa, Prvi od racije: Mario Rade, Njemački oficir: Filip Šovagović, Njemački vojnik: Dorian Vicić, Ustaša 1: Grgur Grgić, Ustaša 2: Domagoj Pintarić