Napomena: Kritika je izvorno objavljena na stranici Seestage 6. lipnja 2025.
Potreba kazališta da bude relevantno, aktualno, tematski i estetski up-to-date često zna skliznuti u pamfletski sadržaj, dnevno politikanstvo, ponavljanje općih mjesta među istomišljenicima. Kada se to, pak, ne dogodi, kada kazalište adresira goruće političke i društvene probleme bez upiranja prstom u oko, kad točno i precizno secira naše manjkovosti i zablude, ali nas ne patronizira, kada se sve to dogodi, onda možemo govoriti o izuzetnom kazališnom iskustvu. Riječ je o predstavi Zmaj redateljice Ljudmile Fedorove nastaloj po političkoj satiri s elementima bajke autora Jevgenija Švarca.
Redateljica Fedorova dolazi iz svijeta lutkarskog kazališta (prošle godine imali smo priliku pogledati izvrsnu redateljičinu verziju Crvenkapice kazališta iz Dječjeg kazališta Republike Srpske na Međunarodnom festivalu pozorišta za decu Subotica). Vizualnost bliska lutkarskoj estetici i dobro poznavanje i vladanje lutkarskom režijom bile su, čini se, velika redateljičina prednost u postavci bajkolike drame za odrasle, priče o narodu u dobra tiranina. Švarcov dramski tekst istražuje autokraciju i korupciju i njihov utjecaj na ljudsku dušu. Zmaja, napisanog 1944. godine, mnogi teoretičari čitaju kao alegoriju nacizma jer čudovište-antagonist pokazuje jasne znakove nacističke ideologije poput duboke mržnje prema Romima (koji su već „uklonjeni“ iz grada kako ga ne bi ružili i miješali se s „nama“). Ipak, ne može se zanemariti da je Švarc, koji je imao veze s grupom avangardnih pisaca i umjetnika zatvorenih tokom Staljinovih čistki, aludirao i na njemu mnogo poznatiji i bliskiji oblik represije. Sovjetske vlasti su se očigledno prepoznale u drami i ubrzo zabranile njeno izvođenje i štampanje. Autokrati svuda, dakle, rade ono što najbolje znaju – provode cenzuru i odmazdu.
Pozorište mladih Novi Sad namjerno je ostavilo naslov Zmaj (na srpskom Drakon) kako bi odvratili publiku s krivog traga da je u pitanju predstava za djecu. Pozorište mladih, kao i recimo Pozorište za decu i mlade Kragujevac sve češće radi iskorake prema brisanju striktne granice između mladih i odraslih. Dokaz za to je recimo i selekcija Kragujevačke predstave Amazonke na Festival profesionalnih pozorišta Joakim Vujić. S jedne strane ovo znači da se omladina prepoznaje kao zrela, da se repertoar za njih kroji ozbiljnije i promišljenije, što pripisujem aktualnim protestima u Srbiji čiji su nosioci studenti, građani i srednjoškolci.
Nekada davno (ili upravo sada), u daleko zemlji (ili upravo ovdje) ljudi i njihove duše živjeli su zarobljeni u gradu, odnosno kavezu (na sceni je doslovno kavez i čitava radnja događa se u njemu i njegovoj neposrednoj blizini). U duhovnoj i materijalnoj bijedi već oko 400 godina drži ih Zmaj, vrhovni vladar i tiranin koji ne poštuje zakone koje on sam donosi, svaku priliku koristi za vlastito bogaćenje, fabricira vijesti, manipulira informacijama, podmićuje i oko sebe okuplja beskičmene i beskrupulozne karijeriste, koji će kasnije postati dio političkog ogranka oligarhije. Svemu tome pokušava se suprotstaviti vitez Lancelot (veoma emotivan i uvjerljiv Aleksa Ilić). Iako narod u teoriji želi slobodu, nitko se ne priključuje njegovoj hrabrosti jer je teško biti slobodan. Još veći motiv za borbu hrabrom vitezu je ljubav prema djevojci Else (arhetipski krhka i nježna, ali s dodatkom stava i mišljenja, odlična Ksenija Mitrović) koja je odabrana da se uda za Zmaja. Elsa je smještena u kupolasti kavez koji nalikuje suknji, a iznad koje je tijelo i glava lutke-djevojke. Lutku vješto i znalački animiraju glumice Neda Danilović i Slavica Vučetić. Lutkarski elementi pojavljuju se i u otjelotvorenju antagoniste Zmaja (nepokolebljiva, stamena, autoritativna izvedba Ivana Đurića). Oličenje zla predstavljeno je u tri oblika – kao namćorast, osvetoljubiv, zgureni starac; kao mala mrtvačka glava uz bijele rukavice (opčinjavajuća animacija Slobodana Ninkovića i Uroš Lazić), a treći put kroz teatar sjena u sceni borbe Lancelota i Zmaja. Sva tri izraza vrlo su precizna, maštovita, s jasnom međusobnom distinkcijom. Vizualno odstupanje od jedne mračne poetike, estetike bajki kakve su bile u svom izvornom obliku, pomalo narušava suvišna video projekcija koja nalikuje AI videima i koja je u funkciji prikazivanja dvoboja. Bitna narativna teza jeste da Lancelot pobjeđuje ne samo zbog svoje hrabrosti, nego i zbog pomoći naroda. Jedni su napravili leteći ćilim, drugi mač itd. Ideja udruživanja i zajedničkog djelovanja dovela je do početka slobode.
Kako ovo nije bajka u potpunom smislu, kraj nije kada dobro pobjedi zlo, već je čitav treći čin posvećen samooslobođenju naroda. Zmaja je na vlasti zamijenio dotadašnji Gradonačelnik koji perpetuira dotadašnje zlo i nastavlja sa manipulativnim obrascima vladavine. Saša Latinović u ovoj ulozi načinio je raskošnu pojavu ekscentričnog političara dosljednog samo u činjenju zla. Njegova kamuflaža u nervno rastrojenog čovjeka čija dijagnoza ga abolira odgovornosti, otvara priču o savjesti, krivici i nepočinstvu. Bez pretjerivanja, Latinoviću je ovo (jedna od) uloga decenije. Autentično i s mjerom je ogolio mehanizme vlasti bez upadanja u šablone. Bravo! Kroz čitav treći čin i vladavinu Gradonačelnika tematizira se samooslobođenje jednog društva. „Drakon mora biti ubijen u svakome od nas”, kaže Lancelot. Ili što kaže Nietzsche: „Da bi nam bilo bolje, moramo mi biti bolji“.
Drama se završava optimistično uz riječi: „Podli korov ropstva zauvijek je iščupan iz tla naše zajednice!”, a predstava budi potrebu da se sloboda svakodnevno prakticira. Narod (Aleksandar Milković, Marija Radovanov i drugi koji pored svojih uloga tumače narod) skidaju svoje maske koje su ih do tada činile podanicima i okreću se ka cvrkutu ptica. Zora je na vidiku. (Samo)oslobođenje je moguće. Kao i smisleno, pametno, političko kazalište koje nije banalno. Pozorište mladih, osim što je napravilo izvrstan repertoarski potez, također se i u kontekstu studentskih i građanskih protesta u Srbiji pozicionira kao hrabro (s obzirom da se financira od strane države koju nemilosrdno i ispravno kritizira).
Predstava Zmaj vrlo lako i nenametljivo ruši našu pozu, našu umišljenu samovažnost, iluziju da nas suvremenost čini iskusnim i mudrim, da su nas povijest i vrijeme nečemu naučili, da je ono što živimo nešto potpuno drugačije od svega što se dogodilo, da mi, toliko važni i pametni MI, ne bismo dozvolili da nam se greške ponavljaju. U isto vreme predstava ne stvara osjećaj bespomoćnosti, nego nas ohrabruje da se borimo protiv vlastitog oportunizma – većeg zla od pravog čudovišta.