Umjetnička organizacija LUIKA u koprodukciji s Kazališnom družinom Susret, početkom lipnja ove godine predstavila je svoj suradnički prvijenac – dječju predstavu Cirkus. Doslovno. Šarmantnim naslovom LUIKA je nagovijestila duhovitost i ironijsku igru koja će pratiti izvedbu. Premijera u lipnju otvorila je vrata jednoj poetici koja teži edukativnom, razigranom i široj publici pristupačnom kazalištu, a koja jednako vješto komunicira s djecom i odraslima. Gostovanje u Virovitici, u sklopu Rokova, dodatno je potvrdilo energiju i kreativni potencijal suradnje, premda su ujedno postali jasniji i izazovi koje ovakav koncept nosi sa sobom – od ritmičkih neravnoteža do povremenih dramaturških praznina. Valja istaknuti da je predstava igrala u potpunom distrakcijskom kaosu u kojem su glumci “golim životom” junački branili scensku riječ od decibela tonskih proba drugih izvođača. Unatoč ili možda baš zahvaljujući takvim okolnostima, otvorio se svojevrsni portal napetosti između zaigranosti i discipline, prostor u kojem LUIKA tek treba artikulirati svoj jedinstveni izraz.

Predstava Cirkus. Doslovno. polazi od neočekivane i naizgled banalne situacije – kašnjenja jednog glumca, uslijed čega meštar ceremonije Gospodin Chantilly (Ana Ilakovac) uz podršku šarmantne i poletne glumice Nine (Nikolina Odobašić) i entuzijastičnog, ali šlampavog scenskog radnika Bože (Marijan Josipović) preuzima nezahvalan i težak zadatak, a to je dovesti izvedbu do kraja. Paradoksalno, najsnažniji komični efekt koji je izvedba u virovitičkom stilu polučila ležao je u nastanku svojevrsne meta-situacije u kojoj su glumci – prisutni svi od reda – doslovno proživljavali vlastitu predstavu. Najdalje je otišao ginjol Chantilly, koji se zahvaljujući zavidnom lutkarskom umijeću Ane Ilakovac pretvorio u improvizacijskog akrobata, gotovo posve izbezumljen plešući između zamišljenog i zatečenog.

Premda se dramaturški okvir predstave temelji na improvizaciji i načelno otvara prostor za generiranje dinamičnih i nepredvidivih zapleta, izvedba je u više navrata pokazala manjkavosti glede uspostave i održavanja dramaturške gradacije, nedosljednosti u izgradnji scenskih karaktera te ozbiljan diskontinuitet u progresiji, ali i povremeni gubitak jasnoće tijeka misli.

Jasno je da je redatelju Goranu Guksiću namjera bila oblikovati predstavu koja će, proizašavši iz improvizacija i vođenih vježbi, najmlađim kazališnim posjetiteljima na razigran i pedagoški prilagođen način približiti temeljne kazališne pojmove te pritom otvoriti važno pitanje same prirode kazališne umjetnosti i toksičnih odnosa unutar kazališta, oslanjajući se na humor i element neočekivanog. No, upravo se u realizaciji ta intencija pokazala najslabijom točkom. Izvedbi je nedostajalo dramaturško „ljepilo” koje bi povezalo pojedine prizore u smislenu cjelinu. Akrobatske i plesne sekvence bile su preduge što je umjesto dinamike dovodilo do zamora publike. Umjesto da posluže kao razigrani prijelazi ili poticaj za interakciju, ti su segmenti ostali tek dekorativni umeci, bez jasne funkcije u razvoju radnje.

Međutim, gdje ima dječje mašte – interakcija se razvije i natašte. Premda izvedba nije uvijek uspijevala dosljedno razviti interakciju, maleni Virovitičani (nešto mlađi od predviđene dobi) intuitivno su reagirali na pojedine prizore prepoznajući humor i nespretnost likova te kroz smijeh, povik, ples i pokret stvarali trenutke živog kazališnog dijaloga. Upravo je ta iskrena dječja reakcija otkrila da potencijal za komunikaciju postoji i ondje gdje ga redatelj i suradnički tim možda nisu inicijalno predvidjeli – a taj je potencijal vrijedan pažljivijeg oblikovanja i usmjeravanja u budućim izvedbama.

Tematske niti – osobito objašnjenje što kazalište jest i koje mu je društveno značenje – mogle su biti jasnije i hrabrije verbalizirane. Mjesta u kojima djeca ostaju u nedoumici o poruci mogu se shvatiti kao prostor za refleksiju, no povremeno riskiraju gubitak pažnje. Scenografija Sheron Pimpi-Steiner, uz doprinos Marijana Josipovića, oslanja se na jednostavnost i mobilnost, čime se predstava uklapa u trend suvremenog kazališta za djecu i mlade – onog koje traži lako prenosiv, ali efektan vizualni okvir. Lutke i kostimi Ivane Živković dodatno osnažuju dojam, iako bi poneka razrada likovnog jezika mogla pojačati vizualni identitet predstave.

Cirkus. Doslovno. predstavlja svjež i obećavajući pokušaj oblikovanja edukativnog kazališta za djecu. Njegova najveća vrijednost leži u improvizacijskoj energiji i neposrednom kontaktu glumaca s publikom. Predstava, dakle, stoji na raskrižju: između svježine ideje i nužnosti daljnje razrade. U tom smislu ona uistinu jest „kazalište budućnosti“ – ono koje publici dolazi ondje gdje se ona nalazi, bilo u parku, mjesnoj zajednici ili na festivalu, nudeći trenutke čarolije i znatiželje. Rad redatelja Guksića karakterizira vješta transpozicija trendova u kazališni diskurs, što rezultira adaptacijama koje ne samo da poštuju izvorni predložak, nego ga i resemantiziraju u skladu s potrebama suvremene publike. Ako autorski tim nastavi graditi na temelju već uspostavljenog entuzijazma i glumačke energije, Cirkus. Doslovno. ima potencijal postati nezaobilazna predstava dječjeg repertoara.