Zagrabiti u rad književnog enfant terriblea i izabrane novele (lakrdije) svesti na bitno pa ih uglazbljene prepustiti glazbeno-scenskoj skupini Cefas & The Gipsy u čudesnom vizualnom ozračju i takvu tvorevinu usmjeriti na zabezeknutu publiku koja nakon predstave odlazi omamljena i očarana – tako ja zamišljam uspjeli kazališni čin. Sve nabrojeno (uključivo publiku) našla sam u autorskom projektu Darija Harjačeka Kamov, potres nastalom u koprodukciji De Facto Theatre Company i Teatra &TD (MM centar, 20.10.2025.).

Janko Polić Kamov (1886.-1910.) bio je hrvatski pjesnik, prozaik, dramatičar i publicist koji je, i u literaturi i u životu, bio „na drugoj strani“, što je imalo za posljedicu intenzivan i nimalo lagan život: izdavači su mu odbijali radove („Polomite mi pero i sažgite hartiju“), stalni sukobi s profesorima (sa školskim kolegama osnovao je revolucionarni klub „Cefas“) koštali su ga izbacivanja iz gimnazija, a u zatvoru je boravio tri mjeseca zbog sudjelovanje u proturežimskim demonstracijama. Godine 1904. prekinuo je školovanje i uputio se s nekom kazališnom grupom po Dalmaciji i Crnoj Gori (kao šaptač), ali se  po povratku nije smirio nego je nastavio putovati, najčešće po talijanskim gradovima (novinama šalje putopise). Nemiran i sklon traganju za novim životnim i književnim iskustvima, želio je otići u Pariz (1910.), ali su ga ujaci zbog financijskih razloga uputili u Barcelonu u kojoj tada buja njemu bliska avangardna umjetnost. Kamov puno piše, ali se neočekivano razbolijeva (to je bila kob obitelji Polić) i nakon tri dana umire (od groznice?), ali kako nitko nije preuzeo tijelo, pokopali su ga u zajedničkoj grobnici (danas toga groblja nema). Iako je tvrdio: „počeo sam sa psovkama, a završit ću s uzdahom tolerancije“, sklonija sam njegovom citatu „tko nosi svjetiljku posrne lakše od onoga koji ga slijedi“ jer on je bio svjetlonoša spreman kročiti u nepoznato bez obzira na posljedice. Često se pitam na obali Rječine, koliko je njegovu buntovnu prirodu uspio prikazati Zvonimir Kamenar u kipu mršavog muškarca koji se nonšalantno oslonio na ogradu, okrenut leđima mjestu svog rođenja gdje danas vijuga ulica pod njegovim imenom?

Pozornicu MM centra „nakrcali“ su notni stalci, mikrofoni i glazbala (dvije gitare, bubanj i postrance smješten klavir) uz koje se ističu dva tradicionalna ćilima sve pomalo mistično obasjano (dizajner svjetla Tomislav Maglečić). Stubištem izranjaju članovi skupine  Cefas & The Gipsy (u imenu prepoznajem Kamovljevu mladenačku revolucionarnu grupu „Cefas“ i  glumca čiji je nadimak Cigo) neobično odjeveni (kostimografkinja Ana Mikulić) noseći „korisne“ predmete. Zajedno ulaze Jelena Miholjević i Dean Krivačić, ona frizure u punk stilu široko otvorenih usta sa stolnom urom pod rukom, a on u staromodnoj ružičastoj spavaćici s plinskom bocom i nakon što se ogledaju oko sebe, ona odlazi za klavir, a on uzima bas gitaru… Laura Čerina ulazi odjevena u kabaretski triko sa slikom u maniri oleografije, a nakon što uđe Nikola Nedić, ona izvede zvijezdu (to je prva u nizu akrobacija).  Čerina potom odijeva crni sako i počinje pjesmu iz Mahlerove zbirke Pjesme mrtvoj djeci uz Nedićevu gitaru, ali dolazi do općeg glazbeno-scenskog rasula…

 Prva izvedena lakrdija bila je Katastrofa o padu vlaka u kojem je bilo mrtvih i ranjenih, ali Kamovu je jednako važna i bura koja bjesni za vrijeme nesreće i odšteta koju se nada dobiti… Harjaček pametno i precizno bira replike i novelu pretvara u „razgovor“ svih sudionika i potom pomoću glazbe (skladatelj Damir Šimunović) i glumačke ekspresije odvodi prema očekivanom kaosu. Kada sam uspoređivala originalan, integralan  sadržaj ove i ostalih novela (Odijelo, Žena, Brada, Potres i Žalost) i Harjačekove adaptacije, uvjerila sam se da je adaptacije izveo virtuozno: izborom rečenica stvorio je skraćenu varijantu svake priče istaknuvši ono što bi, usuđujem se reći, i sam autor u prepričavanju naglasio. Neke su izvedbe bile ekspresivnije od drugih, ali zato jer su sadržaji novela to  omogućili. U noveli Brada Nedić uz gitaru opisuje muškarca koji je obrijao bradu i iako bi to trebao biti banalni događaj u životu svakog muškarca, on naširoko obrazlaže povod i nabraja posljedice stvarajući od svega cijelu filozofiju (Kamov je pisao u prvom licu jednine, što je glumcima pružilo dodatnu mogućnost uživljavanja) pri čemu uplitanje preostalo troje glumaca (žensko podrugivanje i muška podrška) jača dinamiku.

Na prethodnim primjerima pokušala sam pokazati verbalne zahvate, no Šimunovićeva opora glazba (u kazališnoj cedulji se nabrajaju utjecaji „novovalnog, post-punk, noise i industrial zvuka“) daje punoću značenja svakoj od novela. Čak i onda kada se ne snađete od prve u sadržaju, sve postupno postaje jasno – i davljenje Čerine i detalj freske Vincenta iz Kastva i korištenje mikrofona usprkos komornom prostoru (naime, radi se o koncertnoj izvedbi albuma „Kamov,potres“). Kamov, koji se prozvao po onom Noinom sinu koji nije pokrio pijanog i golog oca pa ga je otac prokleo, svoj je svjetonazor, ironični i pomalo destruktivan, pretvarao u književno djelo i usprkos poteškoća, nije se predavao. Možda njegov kratki i burni život potvrđuje izreku: „Koga bogovi vole, umire mlad.“

Žestoka i dinamična predstava Kamov, potres nije samo izvedbeno moćna predstava, nego također poziva na čitanje Kamova, ako ne radi njega onda radi nas samih.