Velika kazališta bave se ozbiljnim pitanjima i filozofskim problemima, propituju odnose između vječnosti i života, ljubavi i mržnje, nacionalnog i globalnog i sve to, često u povišenom tonu, bez najmanjeg smješka ili truna empatije. Zato „malim“ ostaje slobodan prostor u kojem se mogu baviti, za obične ljude, važnijim temama, kao što su razne nestašice (novaca, posla, životnog prostora, prijatelja). Zanimljivo je da se takve teme, u suštini mučne, često prikazuju na zabavan način i publika se, tek nakon smijeha, sjeti onog gorkog Gogoljevog pitanja: „Kome se smijete?“. Nezavisne su mi produkcije vrlo drage jer zdušno rade predstave „bez fige u džepu“, zbog toga jer „moraju“ nešto reći i žele da ih netko čuje. Dvije predstave o kojima pišem prikazuju zaluđenost pojavama koje haraju našim životima, a to su umjetna inteligencija i besprijekorno uređeni interijeri prema kriterijima tvrtke IKEA: Kamo ide ovAI svijet? Vida Leža u režiji Dražena Krešića i produkciji Kazališta Moruzgva (Scenoteka, 29.11. 2025.) i Napravi mjesta za ________ autora teksta i redatelja Hrvoja Korbara u koprodukciji Studija tres pas i Teatra VeRRdi (Centar kulture Ribnjak, 14.12.2025.).
U prvom naslovu riječ „ovaj“ pisana je znakovito „ovai“ čime se aludira na AI (ne znam zašto ne koristimo hrvatsku verziju UI?), a cjelokupno je zbivanje smješteno u neurednu sobu (scenograf i oblikovatelj svjetla Ivan Lušičić Liik) gdje se na sofi meškolji nemarno odjeven mladić (Domagoj Ivanković) buljeći u kompjuterski ekran i jasno je da ga nešto muči. Ulazi njegov prijatelj (Lovre Kondža) koji je odjeven u neku vrstu uniforme (kostimografija Ana Mikulić) jer „crnči“ u nekoj firmi javljajući se na telefon i iako prvi (Ilija) ne radi ništa (živi s mamom), a drugi (Silvio) radi omraženi posao, obojica nisu baš pri novcu i duboko su nezadovoljni. Međutim, Ilija je našao natječaj TZ Benkovac i prepoznao moguću zaradu jer bi mogli uz pomoć umjetne inteligencije napraviti reklamu za TZ Benkovac i kada pobijede (a sigurno hoće), nestat će sve njihove nevolje. Ideja o umjetnoj inteligenciji kao rješenju problema je „okidač“ za dijaloge o prednostima i nedostacima umjetne inteligencije i dok je jedan smatra „fantastičnim pomagalom koje će ljudsku rasu gurnuti u bolje sutra“ jer je „chat rješenje za sve“, drugi se boji da će ljude postati nekreativni i potpuno ovisiti o njoj. Dijalozi između prijatelja frcaju jer svaki „za“ ima „protiv“, a osim što su izjave argumentirane i logične, vrlo su duhovite, čak i šašave (na opasku da će chat zamijeniti sve poslove, Ilija veselo odgovara da njega neće jer on ne radi ništa!). Lež je iz različitih uglova sagledao korištenje umjetne inteligencije ne zaboravljajući da se komičnim primjerima može postići puno više nego tumačenjima. Predstava se temelji na slojevitoj priči čija se ozbiljnost krije ispod zaigranih glumačkih kreacija: zabrinuti Kondža nasuprot neopterećenog Ivankovića.
Predstava koja se zametnula u ispitnom radu Hrvoja Korbara „stasala“ je u rezidencijalnom programu Scene CK Ribnjak i pretvorila se u „mobilnu“ izvedbu (premješta se iz prizemne prostorije u dvije dvorane na katu zastavši na stubištu) u kojoj sudjeluju Nataša Kopeč, Iva Kraljević i Rok Juričić s Maruškom Aras u liku soba koji govori švedski pa redatelj mora prevoditi (autorica vizualnog identiteta, kostimografije i scenografije Katarina Perić). Redatelj je predstavu nazvao „insceniranjem kataloga“ potaknut činjenicom da su tiskani katalozi tvrtke IKEA punih 70 godina bili najraširenija publikacija na svijetu (zadnje tiskano izdanje izašlo je 2021.) i zato sob kao simbol švedskog identiteta (i IKEA-e) počinje izvedbu (zamaskirana i na produženim udovima Maruška Aras se uspješno snašla u napornoj ulozi) nakon čega slijedi neobično duhovita scena u kojoj mladi muškarac (Juričić) prolazi birokratsko mučenje (Nataša Kopeč i Iva Kraljević) da bi iznajmio stan što sliči nemogućoj misiji jer niti jedan njegov odgovor nije dovoljno dobar (uvijek me iznova zadivljuje Nataša Kopeč svojom „keatonovskom“ suzdržanošću kojom uspijeva iznjedriti traženi odnos, emociju, nakanu!). Zajedno odlazimo u dućan (na prvi kat) gdje se sob opušta, ali se ostali sudionici muvaju uokolo, sjedaju po namještaju, diraju i premještaju predmete, razgledavaju i kupuju (mijenjajući se u ulogama prodavača i kupaca) pri čemu cijelo vrijeme lamentiraju i komentiraju (nemoguće je sve „uhvatiti“, ali mi se dopao primjer „priča sa sobom“ jer ima više značenja: a) čovjek priča sam sa sobom, b) priča s prostorijom zvanom soba i c) priča sa životinjom koju se zove sob).
Nakon dragog nam dućana (dizajn svjetla Dario Stojčević, glazba Ivan Hlebić, autor songova Rok Juričić) odlazimo u prostoriju obloženu plavom plastikom u kojoj se traga za autentičnošću („prostor u kojem se sluša vlastito ja“) i u kojem se četvero glumaca odjeveni u plavo-žute boje i s malim plišanim hobotnicama (vezano za asortiman i dizajn tvrtke IKEA) uz redatelja u kostimu na kojem je nacrtan kostur, trudi pronaći i definirati svoju osobnost (zatočenu u prostoru napučenom zadanom estetikom kojoj se teško može oteti). Pri tom, glavni junak ne može biti sve što želi, a što je još pogubnije, ne zna pouzdano ni što zapravo želi.
Dvije promišljene, dinamične i duhovite predstave snažnog glumačkog naboja prikriveno potiču publiku na razmišljanje o svijetu oko nas uz opomenu da ga prestanemo prihvaćati „zdravo za gotovo“. A tome, čini mi se, služi kazalište.