Nogometna natjecanja ne pratim, ni lokalna ni svjetska, ali budući da ne živim ispod staklenog zvona, a važne pobjede (i poneki poraz) ponekad utječu na moj život (javni prijevoz), naravno da znam ishod najvažnijih utakmica, ali i imena nekih „nogometnih zvijezda“. Međutim, tek putujući po dalekim zemljama shvatila sam utjecaj nogometa budući da  jedino što su tamo znali o Hrvatskoj bio je – Luka Modrić. Pretpostavljam da je autobiografska knjiga (Luka Modrić i sportski novinar Robert Matteoni) potaknula nastanak kazališne predstave Luka Modrić: moja igra (tekst Valentina i Luka Mavretić) u režiji Arije Rizvić i produkciji Boss teatra i Hrvatskog nogometnog saveza (Scenoteka, 5.12.2025.).

Predstava počinje najavljivačima (Denis Bosak, Gloria Dubelj) koji u kabaretskom stilu (kostimografija Petra Bobić, scenski pokret Larisa Lipovac Navojec) najavljuju Modrićev dolazak, ali kako njega nema, obilaze gledalište i traže nekoga tko bi ga mogao uspješno zamijeniti („Uz puno truda svatko može biti Luka Modrić“). I doista, na rubu reda sjedi fragilni dugokosi plavokosi momak Luka (Matej Đurđević) koji o Modriću sve zna – a zna i s loptom.  I priča počinje od početka (kako reče dječak iz publike „od čuvanja ovaca“) – selo se zove Modrići, a petogodišnji mališan (rođen 1985.) čuva koze… Obitelj zbog rata odlazi u Zadar (Bosak i Dubelj igraju sve prateće likove – od roditelja do suigrača) gdje Luka počinje igrati nogomet (kako kasnije navodi: „Nogomet je moj bijeg, moja inspiracija i moja najveća radost“). Na pozornici se redaju epizode iz Modrićevog profesionalnog života (klubovi, uspjesi, nagrade), njegova privrženost obitelji i supruzi Vanji, sve uz poigravanje loptom (jednostavnim ali efektnim primjerima) i citatima o skromnosti, poniznosti  i radu (bez sivih zona).

Predstava je, nažalost, jednolična i pomalo patetična, ali će nesumnjivo naći svoje poklonike među ljubiteljima nogometa i Modrića jer je Matej Đurđević vjerno ali bez pretjerivanja „skinuo“ sve odlike glavnog junaka (pokrete, glas, stil).