Neki su literarni likovi postali „općim mjestom“ pa kada se nekom muškarcu predbaci da je „pravi Othello“, aludira se na lik ljubomornog vojskovođe iz Shakespeareove istoimene tragedije koji je, potaknut optužbom o nevjeri svoje supruge Desdemone, bez imalo krzmanja ugušio ljubljenu ženu kako bi obranio svoju „mužjačku“ čast. Spoznavši da je obmanut i da je ubio nevinu ženu, sam si presuđuje. Desdemonu je oblatio Othellov stjegonoša, opaki i manipulativni Jago (kako se djelo prvotno trebalo zvati) da bi se osvetio Othellu jer ga je ovaj mimoišao prilikom vojničkog imenovanja. Međutim, lakoća kojom ubija vlastitu ženu Emiliu (Desdemoninu službenicu), trguje lažnim obećanjima i izaziva tuđe dvoboje, pokazuju da je Jago jedan od najmračnijih Shakespearovih negativaca.
Nije točno da Jago nije imao razloga za svoje opačine, ali njegovi su motivi znatno slabiji od konačnih učinaka! Budući da se u drami radi o zanimljivom odnosu muško-ženskih snaga (ali i o vrlo osjetljivoj socijalnoj i vjerskoj situaciji koja obično pada u drugi plan), o taštom i ljubomornom Othellu su, uz dramske predstave, nastala filmska, operna i baletna ostvarenja. Među potonja se uvrstila i koreografkinja Maša Kolar koja je na glazbu Damira Martinovića Mrle i u dramaturgiji i koreografskoj asistenciji Maje Marjančić postavila plesnu predstavu Othello u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, Kazališta Marina Držića Dubrovnik i Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu u sklopu konzorcija nacionalnih kazališta K- HNK (HNK u Varaždinu, 14.6.2025.).
Očistivši priču od zavrzlama i sporednih likova, Kolar je ostala na odnosima između bračnih parova, pa pratimo promjene kroz koje prolaze Othello (Ennio Zappala) i Desdemona (Nika Lilek Rep), odnosno Jago (Gianmarco Martini Zani) i Emilia (Laura Miotti) te Casiov (Helias Tur-Dorvault) utjecaj na sve njih jer njegova sudbina potiče fatalna zbivanja (imenovanje provocira Jagov bijes, a degradacija i obraćanje Desdemoni za pomoć, pruža Jagu priliku za osvetu). Iako vješte, plesačice iz prologa (Mirabelle Tošković, Josephine Mansfield) ne utječu previše na opći dojam izvedbe.
Scenografkinja i kostimografkinja Petra Pavičić je oblikovala prostor sličan krletki čija žuta boja asocira na ljubomoru mada Jago ljubomoru opisuje kao „zelenooko čudovište“. Dizajner svjetla (Nuno Salsinha) putem sjena je nerijetko ostvario klaustrofobični ugođaj, jer se likovi (nesumnjivo) teško mogu izbaviti iz svojih pozicija. Gornji dijelovi muških kostima se razlikuju u bojama pa je Othellov crn, Jagov žut, a Cassijev plav, dok se kratke ženske haljinice razlikuju u duljini rukava i vrlo malo u bojama (kao što su u ovom slučaju obje ženske sudbine slične). Martinovićeva glazba se mijenja od zvukova koje bismo teško nazvali melodijama do prekrasne otpjevane završne pjesme Desdemona, no ipak najveći dio predstave prolazi u znaku čvrstih grubih tonova koji prate energične, ponekada pomalo nasilne plesne prizore. Ono što bih ja, okorjela tragačica za pričom (i smislom) zdušno pozdravila, jest činjenica se da u svakom trenutku zna tko je tko i što radi ili drugim riječima, sadržaj je jasan, što je izuzetno rijetko u suvremenom plesu! Budući da varaždinsko kazalište nema svoj plesni ansambl, plesači su odabrani na audiciji i Maša Kolar je, nesumnjivo, prepoznala protagoniste koji će dolično iznijeti njenu prilično zahtjevnu koreografiju.
Jako me veseli kada se autori upuštaju u propitivanja naoko poznatog materijala (s pravom piše Shakespeare/Kolar) i iako je teško prognozirati kakav će biti odaziv publike na buduće izvedbe, ostvarena je nesumnjivo vrlo zanimljiva predstava.