„Sistem nam se smije. Sistem uvijek pobijedi, njemu je uvijek dobro. Sad je teško natrag, a vapimo za buntom. Sad nam treba McMurphy. Ne karakterno, nego ideološki. Sad više nego ikad“, zapisao je s puno razumijevanja, gotovo sućuti, Miroslav Čabraja, ravnatelj Drame HNK u Osijeku u knjižici predstave Let iznad kukavičjeg gnijezda Dalea Wassermana u režiji Dražena Ferenčine (24.5.2024.; Anđelinu kritiku pročitajte ovdje).
Potaknut vlastitim iskustvima vezanim uz pokuse s halucinogenim drogama i radom u sanatoriju za psihičke bolesnike, Ken Kesey (1935.-2001.) je napisao roman Let iznad kukavičjeg gnijezda (1962.) koji je Dale Wasserman (1914.-2008.) ubrzo pretočio u kazališni tekst (1963.). Istinsku popularnost priča je stekla nakon filma (1975.) redatelja Miloša Formana (1932.-2018.) za koji su scenarij napisali Lawrence Hauben i Bo Goldman jer je Kesey napustio projekt nezadovoljan promjenama (za razliku od romana, poglavica Bromden nije pripovjedač u filmu).
Osječku predstavu je dramaturški uobličila Petra Mrduljaš, ali za poznavatelje dramskog predloška/scenarija nema uočljivih promjena: rutinu bolesničkog života koju sestra Ratched (Antonia Mrkonjić) provodi terapijama (velike doze tableta), snažnim bolničarima (Marko Ilibašić, Luka Vondrak, Matko Jukić), zabranama i prijetnjama (elektrošokovima) narušava Randle Patrick McMurphy (Miroslav Čabraja) koji se prikazuje poremećenim da bi se u bolnici „sakrio“ od teškog farmerskog rada na koji je osuđen zbog spolnog odnosa s maloljetnicom. McMurphy ubrzo shvaća da Ratched vlada odjelom, tobože se savjetujući s doktorom Spiveyom (Armin Ćatić) o onome što je za pacijente najbolje. Nesvjesni njezinog sadističkog pritiska (nameće vrijeme kada moraju nešto raditi, ograničava im pušenje i slično), pacijenti je bez pogovora slušaju: čak ni ne pokušavaju otkriti kakvu terapiju gutaju ili kada će napustiti bolnicu (većina boravi dobrovoljno, smatrajući se zaštićenim od vanjskih nedaća). Pretpostavljam da glumci vjerodostojno prikazuju razne poremećaje (scenski pokret Alen Čelić), ali, budući da u tome nema pomaka, izvedba počinje djelovati monotono (u stvarnosti možda i jest tako, ali na pozornici ne funkcionira najbolje).
Djelovala su mi mlako čak i „prevratnička“ zbivanja u McMurphyjevom aranžmanu kao što su glasanja o gledanju televizijskog prijenosa utakmice, Candyn (Matea Grabić Ćaćić) ilegalni posjet bolnici ili oklada hoće li McMurphy pomaknuti kameni umivaonik (nije uspio, ali je pokušao). Bez zamjerke su glazba Hrvoja Marjanovića, video Ivana Marušića Klifa i svjetlo Tomislava Kobie, ali gore opisanu atmosferu nisu osjetno promijenili. Scenografkinja Irena Kraljić je otuđenost bolesničkog prostora prikazala bijelim plohama dodavši staklenu kocku za sestru Ratched, a kostimi Marite Ćopo nisu donijeli nikakvo iznenađenje (osim sestrinskih „erotskih“ odora, Antonije Pintarić i Selme Sauerborn).
Budući da se drama bavi pobunom slobodoumnog pojedinca protiv dominacije sustava, naglasak je na trajnoj borbi između predstavnika suprotstavljenih strana i ne uspijevam dokučiti zašto me nije dotakla drama na pozornici: Čabraja i Mrkonjić su se trsili, povremeno su bili sugestivni, ali im u cjelini nisam vjerovala (ne mislim da su lažirali; naprosto se negdje nešto pogubilo) . Međutim, bespogovorno sam vjerovala Antoniju Jukupčeviću i njegovom krhkom Billyju Bibbitu koji nije uspio sačuvati svoj teško stečeni integritet. Postojanost nijemog promatrača kakav je poglavica Bromden čini se lakim glumačkim zadatkom ali nisam baš sigurna da je tako jer je morao istovremeno biti prisutan i nevidljiv pa je pohvalno kako se Duško Modrinić nametnuo (bio bi uspješan i bez perike). Više ili manje vidljivi bili su i ostali sudionici (Vjekoslav Janković, Ivan Ćaćić, Mario Rade, Dominik Karaula, Aljoša Čepl, Davor Panić, Matko Duvnjak Jović).
Budući da je film dostupniji od kazališne predstave, pojava poznatog naslova se obično vezuje uz film, a ne uz dramu ili prijašnju kazališnu izvedbu, pa ni ova predstava nije izuzetak. Naravno da publika traži sličnosti između onog čega se sjeća i onoga s čime se upravo susreće, pa se pitam koliko je dobro da su pred osječkom publikom zaredale predstave opterećene popularnim filmovima (Maratonci trče počasni krug, Let iznad kukavičjeg gnijezda)? Umjesto da se „suprotstavljaju“ filmskom pečatu, predstave su trebale uroniti u specifičnost kazališnog medija pa se ne bi (možda) dogodilo da dođe do pogrešne interpretacije predloška ili nepotrebnog gomilanja.