Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta „Ekskurzija“ te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa
Ken Kesey s Letom iznad kukavičjeg gnijezda duboko uranja u američku podsvijest. Njezine mitove i paranoje koji će davne 1962. skoro predosjetiti sveučilišna previranja i Vijetnam. Eksperimentirat će se naveliko LSD-om i meskalinom. S novcima od autorskih prava i Kirkom Douglasom na Broadwayu, svojevrsna hipi ikona seli na farmu. Ostaje blizak s piscima sličnog senzibiliteta Robertom Stoneom, Gurneyjem Normanom, Wendellom Berryjem, Kenom Babbsom i Larryjem McMurtryjem. Zajedno mijenjaju percepciju Amerike, odbijaju njezine mekane cipele. Oni su novi proroci i duhovni junkieji. Kuleri. Iako Kesey nejednakim ritmom objavljuje romane poput Ponekad dobra zamisao i Mornarske pjesme, nijedan ne postiže takav odjek poput Leta iznad kukavičjeg gnijezda, zahvaljujući između ostalog i filmu Miloša Formana, koji će se trajno urezati u generacije gledatelja. Krutost i plošnost psihijatrijske ustanove u romanu dolazi iz perspektive poglavice koji na svijet gleda u metaforama. Bolnica je tu da ispravlja pogreške susjedstva, škole i crkve. Svaka je vlada potencijalna opresija. Forman prema romanu i kazališnoj adaptaciji Dalea Wassermana sa scenaristima Lawrenceom Haubernom i Bo Goldmanom ublažava tu perspektivu, izmiče fokus s pripovjedača u promatrača te ulazi u trajni sukob i nerazumijevanje s Keseyem. Pisac ne odustaje od vjerne adaptacije te izlazi iz projekta prijeteći tužbom. Prkosno odbija pogledati film. Ali za razliku od Arthura Millera i Samuela Becketta, ali i zbog većih financijskih uloga u samoj industriji, do filma dolazi glatko nešto više od deset godina poslije. Tad je književni bestseler i dalje kontrakulturnog sjaja – Pirsingov Zen i umjetnost održavanja motocikla: ispitivanje vrijednosti.
Pravo je ludilo u pokoravanju
Ako se Kesey u književnosti pozicionira točno unutar američke književne tradicije i nacionalnih mitova, onda se Forman u filmu vrlo vješto formira kao blagonakloni autsajder. Vlada nas stišće. No samo zato što ima tu moć i jer joj to dopuštamo. Stoga ne čudi što antagonist McMurphy nosi u sebi dvodimenzionalnost kauboja iz vesternskih uspješnica Zanea Greya. On je glasan grubijan koji oslobađa odjel, ali i plaća visoku cijenu vlastitim životom. U gesti je i grimasi. Velik i malen borac protiv viših sila. Odviše ljudski jer vjeruje da stvar može spasiti sportom i ženama. Svakom će dati točno ono što mu treba. Bibbitu osjećaj vrijednosti, Hardingu malo muškosti, Cheswicku nešto snage, Bromdenu jasnoću misli. Snažno profiliran lik ovisi o suprotnosti, u ovom slučaju sestri Ratched koja će iz romaneskne čudovišnosti u filmu dobiti nijanse. Ona je zgodna, umilna, tvrdokorna. Učiteljica i socijalna radnica iz mnogobrojnih sapunica. Postupno postaje noćna mora koja se pretače u manirizme radnih zadataka. Upućuje na neljudskost svih automatizama. Bilo da je riječ o službi za korisnike ili bankovnom službeniku. Prazne retoričke fraze kontroliraju, pasiviziraju, drže na mjestu. Pravo ludilo i za Keseya i Formana upravo je u pokoravanju. No kako danas u posve drugom kontekstu iščitavati Let iznad kukavičjeg gnijezda? Kad dobrovoljno pristajemo na dijeljenje apsolutno svih podataka, pa i intimnih. Kad o duševnom zdravlju svi imaju mišljenje, od starleta do akademika. Ono s čim Kesey eksperimentira, mi prihvaćamo. Raspravlja se o liječenju depresije tzv. microdosingom halucinogenima, zdravstvenim se pitanjima pristupa holistički. Ne odvajajte duh od tijela, govore nam s YouTubea Gabor Maté i Monty Lyman. Stoga se i postavljeni izvedbeni okvir u najmanju ruku čini zakašnjelim. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je Let iznad kukavičjeg gnijezda u Gavelli postavljen davno, 1992. u ratnim okolnostima i režiji Mustafe Nadarevića. Dok je, s druge strane, u Beogradskom dramskom pozorištu na sceni gotovo dvadeset godina. No s posve drugim motivima. Jasno komercijalnim i šmekerskim, tu da privuče publiku jer je McMurphy zvijezda Dragan Bjelogrlić.
Odmicanje od filma i približavanje
Osječki Let iznad kukavičjeg gnijezda vjerojatno ima druge ambicije (Olginu kritiku pročitajte ovdje). Primjerice, napokon ansamblu dati priliku za igranje zahtjevnijeg i ozbiljnijeg komada, napokon razbiti niz plitkih komedija te promišljati repertoarno šire, a opet prijemčivije za publiku. No ponovno upada u istu mišolovku velike muške predstave bez snažne ženske profilacije. Redatelj Dražen Ferenčina Letu pristupa konvencionalno, inzistirajući na pojedinačnim glumačkim kreacijama, a manje na ključnoj dinamici – odmjeravanju snaga ljutih suprotnosti. Takva je i adaptacija Petre Mrduljaš na razmeđi između kazališta i filma, rijetko svjesna ritma i podteksta, troma u pojedinim rješenjima, predugačka i s nedovoljno razrađenom gradacijom. Početak je ambiciozan. Miris tamjana, razbijanje četvrtog zida, igrivost loža i prostora. No iluziju prilično brzo razbija suviše geometrijska, sterilno bijela scenografija Irene Kraljić, koja doslovno shvaća Velikog brata, fizički odvajajući sestru Ratched od pacijenata. Podjednaka se doslovnost iščitava i u kostimima Marite Ćopo, koji se tek u bojama i pokojim cipelama razlikuju od filmskih kostima Aggie Guerard Rodgers. Deklarirano odmicanje od filma stalno je i uporno približavanje.
Svojevrsni kontrapunkt konvencionalnoj režiji čine glazba Hrvoja Marjanovića iz Krankšvestera i video Ivana Marušića Klifa. Promišljenija uklopljenost u cjelinu zasigurno bi dala naglašeniju suvremenost, ali i svježinu samoj izvedbi, koja iako inzistira na dramskom tekstu i glumi, nerijetko se tu i posklizuje jer nedostaje unutarnja kohezija samog ansambla, ono što ide na van i prebacuje rampu. McMurphy Miroslava Čabraje glasan je, samouvjeren, energičan, nametljiv, no ne i uvjerljiv te suptilan u gradaciji. Njegov konačni, moralni pad sveden je na završnu scenu u bolničkoj postelji. Iz prpošnosti suviše lako odlazi u katatoniju. No ne pomaže mu ni suigra. Prijateljstvo koje izgrađuje s poglavicom i antagonizam koji kulminira prema sestri Ratched tu je tek usput. Igra Duška Modrinića svedena je na pretjeranu statičnost te ostaje dojam da se moglo i trebalo više, pogotovo jer postoji suradnik za pokret u predstavi Alen Čelić. Antonia Mrkonjić sestru Ratched tipizira. Glumi je smireno i kruto, gotovo na rubu psihoze, bivajući na stalnoj distanci od McMurphyja i pacijenata. Nije nam do kraja jasna njezina unutarnja motivacija ni čudovišnost. Kao da je posve odvojena od stvarnosti i ona ju se kao takva ne tiče.
Dosadne fantazije i divertissementi
U ostatku metaforičkog broda luđaka ističu se Vjekoslav Janković kao Harding i Scanlon Ivana Ćaćića. Janković u Hardinga upisuje dječačku zaigranost i toplinu te je, iako ponekad pretjeruje u gestikulaciji, od krvi i mesa pred nama, dopadljiv i zabavan. Ćaćić pak hipohondru Scanlonu daje čvrstinu čineći puni luk od jedva pamtljivog lika. Billy Bibbit ponovno omogućuje odlazak u karikaturalnost Antoniju Jakupčeviću, no iako je ranjiv, ponekad i nijansiran, vrijeme mu je za glumački iskorak, a time i tumačenje punokrvnijeg lika koji se neće morati skrivati iza fizičke ili govorne mane. Matko Duvnjak Jović slabost Cheswicka prevodi u fizički nemir, stalnu napetost i tek rijetko govor. U tijelu je i Martini Aljoše Čepla. S druge strane, George Dominika Karaule jedva progovara, Ruckly Marija Rade izvikuje uvijek istu sintagmu, a bolničari koje glume Mirko Ilibašić, Luka Vondrak i Matko Jukić funkcioniraju poput tehničara na sceni, povremeno ulaze i izlaze. Ženski se likovi svode na medicinske sestre i kurve, uvijek istu i dozlaboga dosadnu fantaziju Bogorodice i domine. Antonija Pintarić i Selma Sauerborn nemaju prostor da oblikuju nešto više od uvjetno rečeno divertissementa. Candy Matee Grabić Ćaćić iskorištava sužen prostor te oblikuje zaigrano i nevino, sve po potrebi, tetku i ljubavnicu.
Let iznad kukavičjeg gnijezda sedamdesetih zaziva duhovnog oca Emersona sugerirajući da je društvo svugdje u zavjeri protiv čovječnosti. Slobodan duh osuđen je na kavez. Njegov let završava tragičnim padom. Poziva i na buđenje protiv potrošenih nacionalnih mitova jer upravo je učenje o Americi učenje o njezinim pogreškama. Kada Mani Gotovac ustvrđuje kako danas svašta može uspjeti u kazalištu, jasno daje do znanja da je ne zanimaju nostalgija, teoretiziranje, pametovanje, propovijedi ili ne daj Bože mijenjanje svijeta. Želi razbiti pokoji tabu, otvoriti prostor za istinsku emociju, pružiti užitak, zadovoljstvo. Ono što smo zaboravili i podcijenili u našem kazalištu. Mijenjali su se intendanti, brojale su se nagrade i gostovanja, no poetika tvrdoglavo ostaje ista. Najmanje vodi računa o vlastitu ansamblu i njihovoj snazi. Osječku dramu već predugo treba protresti, a ne promiješati. Jedino nam se tako smiješi 21. stoljeće.
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, premijera 24. svibnja 2024.
Redatelj Dražen Ferenčina
Dramaturginja i adaptatorica Petra Mrduljaš
Autor glazbe Hrvoje Marjanović (Krankšvester)
Scenografkinja Irena Kraljić
Oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia
Kostimografkinja Marita Ćopo
Suradnik za scenski pokret Alen Čelić
Autor videa Ivan Marušić Klif
Asistent redatelja Aljoša Čepl
Glumci: Randall Patrick McMurphy: Miroslav Čabraja, Sestra Ratched: Antonia Mrkonjić, Doktor Spivey: Armin Ćatić, Candy Starr: Matea Grabić Ćaćić, Poglavica Bromden: Duško Modrinić, Billy Bibbit: Antonio Jakupčević, Harding: Vjekoslav Janković, Cheswick: Matko Duvnjak Jović, Scanlon: Ivan Ćaćić, Martini: Aljoša Čepl, George: Dominik Karaula, Pukovnik Matterson: Davor Panić, Ruckly: Mario Rade, Sestra: Antonija Pintarić, Sestra: Selma Sauerborn, Bolničar Williams: Mirko Ilibašić, Bolničar Warren: Luka Vondrak, Bolničar Turkle: Matko Jukić