Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta „Ekskurzija“ te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa
Tekst Mačka na vrućem limenom krovu Thomasa Laniera Williamsa III., koji je inače u svijetu prepoznatljiv po pseudonimu Tennessee Williams, vrhunac je američke i svjetske dramske literature. Ovom tipičnom, bez zadrške, klišeiziranom frazom obično započinje većina zapisa koji na direktan ili indirektan način tretiraju Williamsov opus pa i ovaj komad. Ipak, treba podsjetiti čitatelje da je upravo ovaj tekst nagrađen Pulitzerovom nagradom 1955. godine.
S obzirom na to da u većini dostignuća, nažalost, kaskamo za ostatkom Europe i svijeta te da mnoga otkrića nama na Balkanu dolaze znatno kasnije, iako dostupna čovjeku čiji puls udara nekamo geografski dovoljno daleko. Ipak, moramo biti osjetljivi da primijetimo mali, ali itekako relevantan detalj u našem kronotopu. Naime, u okviru nekadašnje države prijevodi važnih djela, autora bili su česti i išli ukorak s izdavačkom djelatnošću s one strane „željezne zavjese”. Samo i „samo” godinu dana nakon Pulitzera, hrvatski prevoditelj i glumac Ivo Juriša, godine 1956. prepoznajući i sam važnost ovog djela, znalački i, kako se navodi u različitim izvorima, „uz poštivanje izvornoga teksta i gipkosti jezika, osobito u dijalozima” prevodi Mačku na vrućem limenom krovu. Do danas taj prijevod ostaje nezaobilaznom okosnicom u teatarskim ostvarenjima, stoga ne čudi da je redatelj Paolo Tišljarić posegnuo upravo za njim. Neznatno ga je adaptirao i postavio na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu (Olginu kritiku pročitajte ovdje). Premijera je bila 10. travnja 2024. godine. Tekst u tri čina i dvadeset šest slika prodire gotovo voajerski u intimni, zaglušujući, naizgled posloženi i skladni život porodice, ljušti je, ogoljava pred nama, skidajući sloj po sloj, otkrivajući upravo „pozorište u kući”, ono koje u svakoj obitelji s vremena na vrijeme ili čak kontinuirano egzistira. Komad nas asocira na vlastito licemjerstvo, podlu zaigranost, spletkarenje i poltronizam u funkciji pribavljanja vlastite koristi. Ništa drugo do krinka za organsku mržnju prema onima u kojima kola zajednička krv.
Williamsova tehnika pruža se gotovo do savršenstva. Dijalozi tako britki, točni, efektni, uvremenjeni i jednostavni da nas izmješta iz ugodnog okruženja, budi u nama revolt jer nas „preko rampe” uspijeva razotkriti, reći ono što znamo, mislimo, a osjećamo, jer je svjestan, i to jednom od replika iskazuje da „prešućivanje samo još više ističe ono o čemu se šuti”. Redatelj Tišljarić svakako je pokazao osobnu i profesionalnu samosvijest kada je rekao da je ovo njegov „najzreliji Williams”. Svojim redateljskim postupcima/rješenjima glumačkom ansamblu suptilno, a opet držeći prostor sigurnim, otvorio je polje za igru dostojnu takvog dramskog ustrojstva. Možemo konstatirati da nije podlegao kvazitrendovima, primitivnom, gotovo provincijskom „postmodernom, avangardnom” teatru koji je u našem kazališnom ozračju dominantan. Neznalice i „geniji” tako prikrivaju neznanje i manjak dara. Tišljarić ne spada u te skupine. Njegove redateljske odrednice prisutne su, uočljive i jasne, ali s druge strane, u službi su glumačkih kreacija, nisu same sebi svrha, odnosno nisu u funkciji redateljskog egoizma i apostrofiranja hijerarhizacije. Prepoznajemo da je na djelu zajednički, dobro strukturiran i vođen proces, koji je rezultirao neometanim pokretanjem kazališnih mehanizama.
Na planu glumačkih kreacija, mačku na vrućem limenom krovu utjelovila je Hana Hegedušić. Njezina Margaret koketna je, drska, zavodljiva i provokativna, u izrazu cinična, sarkastična i ironična, baš kako je Williams i osmislio u svojoj radionici. H. Hegedušić dosljedna je Williamsovim, ali i redateljskim smjernicama, iako nije iskoristila potencijal i snagu lika u kojem se radnja koncentrira, već karikaturno demonstrira Margaretine osobnosti. Afektiranjem i dosadnim, banalnim sredstvima uspijeva sebe dovesti do točke kulminacije. Vulgarna je, zajedljiva i zavidna (kada Mae naziva „čudovištem plodnosti”) toliko da napada dijete (Diksi), koje joj govori da je ljubomorna jer nema djece (Williams ovdje napominje da dijete to izjavljuje potaknuto „izvanredno razvijenim instinktom za najgrublje stvari“, no je li to instinktivna ili krajnje naučena reakcija, koju induciraju roditelji?!), željna pažnje, topline, intimnih odnosa sa svojim nezainteresiranim, prisutnim, ali izoliranim suprugom. Istovremeno ne zazire od toga da se žrtvuje kako bi rastvorila i demaskirala one koji je okružuju. Nepodnošljivo je iskrena (iako joj ni laž kao moćan instrument nije stran), što se ogleda u scenama kada Bricka (Karlo Mrkša) suočava s pravom prirodom njegova prijateljstva sa Skipperom. U prilog tome ide sljedeća replika: „Ja sam ga uništila, rekla sam mu istinu za koju tvoj i njegov svijet smatra da se ne može reći”, aludirajući na homoseksualne osjećaje koji su prožimali njihovu interakciju. Svjesna je da hoda po ivici, zato se brani tako što napada sebe samu – nije dobra, ali je poštena. Iz tog monologa uočavamo kako se čovjek teško izmješta iz osobnog konteksta, perspektive, kako heuristički promišlja, upušta se u generalizacije do te mjere da druge ljude svrstava u kategoriju loših: „Ako ja nisam dobar, nije onda nitko.”
S druge strane, Brick utučen, izoliran u vlastiti svijet, pokušava devijantnim ponašanjem odvojiti sebe od žalovanja zbog gubitka najboljeg prijatelja. Skipper je prema njemu gajio strast, abnormalnu, neprihvatljivu ljubav, iz perspektive važećih socijalnih normi. Oglušio se na prijateljevo priznanje i time mu, prema Margaretinim riječima, „iskopao grob i gurnuo ga u njega”. Brick se bori sa savješću, vlastitim ambivalentnim osjećajima i poricanjem činjenica. Traumu i tugu prorađuje alkoholom. Ideja o kraju, smrti veoma mu je bliska, zavodi ga, mami, ravnodušno je verbalizira, artikulira gotovo sadistički. Prilično širok emotivni raspon, glumački zahtjevan, iscrpljujući zadatak. Williams „traži” da se Brick predstavi minimalistički, da se u fizičkim radnjama, gestama i pogledu iskaže daleko više nego samim replikama, koje su svakako indikativne i važne za razumijevanje. No Mrkša nije sasvim dosegao onu razinu doživljaja koja je bila neophodna, njegova koncepcija Bricka potonula je u površnu, čak „namještenu” patetiku, tugaljivu razmjenu replika, što je zapravo samo odjek onoga što je trebalo da determinira tu ulogu. To pak nikako ne znači da njegova kreacija nije uspjela, samo ostavlja dojam nedovršenosti. Vjerujem da će izvođenjem (ako ne zapadne u automatske radnje) doći do one točke koja će osnažiti strukturu samog karaktera.
Dida Politt (Robert Plemić) pokušava ostaviti dojam snažne, živuće osobe koja neće i ne smije umrijeti. Njegova pojava dojmljiva je, prodorna i snažna, uspijeva prikriti vlastite strahove, zabrinutosti i dvojbe. Laž da boluje od spastik-kolona (sindroma iritabilnog crijeva) čini se dovoljno uvjerljiva za njega i njegovu ženu, baku Politt (Sunčana Zelenika Konjević). Plemić fizički i karakterno u potpunosti odgovara liku, njegovi pokreti usporeni su, suzdržani, a interakcijom s drugim članovima obitelji odaje pasivnu agresiju, koja će, kako se približavamo kraju predstave, prijeći u krajnje otvoren sukob. Njegov žalac usmjeren je prema supruzi koju ne podnosi. Žive četiri desetljeća zajedno, pa ipak nikad se u biti nije navikao na njezinu pojavu, izgled, dodir, miris, glas, pristup. Najviše ima razumijevanja za Bricka, pokušava mu se približiti, osvijestiti ga, reći mu da njegov odnos sa Skiperom nije „prljav, abnormalan, neprimjeren”, naprotiv. Stavlja mu do znanja da ga podupire, bez obzira na to što se on oglušuje. Plemić je smjelo gradirao svoju igru. Baka Politt na momente predstavlja stereotipni prikaz žene, međutim Sunčana Zelenika Konjević vješto ga je korigirala, prilagodila, nijansirala. Hrapavim glasom dostiže začudne visine i modulacije, krhka je, zabrinuta, pokušava ostaviti dojam da je sve kako treba biti, da drži obitelj na okupu, nastoji pristupiti majčinski, nježno i oprezno.
Brickov brat Gooper (Marko Cindrić) licemjer je, makijavelist, rigidni pojedinac ograničenih emocionalnih i interpersonalnih kapaciteta. Čini se da je Cindrić posegnuo za rješenjima „iz ladice”, tako da je njegovo ostvarenje tipično, neinteresantno i nedostatno. U potpunosti je usklađena i Mae (Elizabeta Brodić), koja je jednako neautentična i sterilna. Vjerojatno je u pitanju neuspjeli pokušaj da se tako izgrade likovi, odnosno da se u tim rješenjima nađe utemeljenje za takvo postupanje. Skipper (Robert Španić) je, kako i sam redatelj ističe, „nijemi promatrač kotača povijesti, koji otjelovljuje ideal ljubavi”, njegova patnja i smrt oličenje su univerzalnih ljudskih pitanja na koja još nemamo odgovor. Španić je u toj konstrukciji na sceni izrazito mistična pojava, koja ne dopušta da se priča raspara, udalji i poništi. Neizostavan dio ove inscenacije su i djeca glumci (Mirta Đunđek, Jana Kukec, Lana Brodar Džajo, Antonio Kostervajm, Amadeo Schatten, Zoa Barić i Lucija Pofuk). Njihova pojava je tako prirodna, jasno je da su prihvatili pravila igre, odgovorili na zahtjevan materijal i atmosferu predstave. Oni su ta „mala, debela čudovišta bez vratova”, kako Margaret stalno ističe, ali su istovremeno pokriće za Gooperovu i Maeinu podvalu, opravdanje zašto bi oni trebali dobiti nasljedstvo. Margaret ih snažno, beskrupulozno i direktno u tome razotkriva.
Scenografija koju je dizajnirala Irena Kraljić odgovara temi predstave. Prozračna, toplo osvijetljena soba s velikim prozorima i namještajem upotpunjava atmosferu. Oblikovanje svjetla Tomislava Maglečića nezaobilazan je segment koji slikama suptilno upravlja našim dojmovima, naglašavajući situacije koje se odvijaju na sceni. Kostimi Ane Mikulić, majstorski napravljeni u kazališnoj radionici vještim rukama Karmen Štrlek i Ivana Debeljaka, elegantni, minimalistički kreirani, skrojeni od različitih materijala (šljokica, satena, čipke i dr.), glumcima pružaju potporu da se u ,,svojoj“ koži osjećaju ugodno. Frizure Andrijane Habek nadograđuju vizualni identitet likova, visoke punđe asociraju na aristokratsko držanje, ali ispod površine, i na pokušaj glumljenja onoga čega nema. Za frizurama ne zaostaje ni šminka Mirele Magdić Fotak. Za one izoštrene percepcije, ogrlica koju je izradila Željka Vidović Škec komad je koji bi vjerojatno svaka žena poželjela imati. Glazba Rossinija, Dillaona i Hargarove, a u izvođenju Stapletona, pridonijela je cjelokupnom dojmu i omogućila da u trenucima kada glumci ne govore na emocionalnom planu publika osjeti ono što je ideja vodilja. Pjesma Volim djeda i baku podsjetila nas je na velikana, maestra Đelu Jusića. Pored Jusića, autor te glazbe je Radoslav Gačinović, a aranžer Žarko Dragojević.
Na kraju možemo zaključiti da je riječ o sasvim korektno postavljenoj predstavi, koja bi s budućim izvođenjima trebala dozrijevati. Rješenja na glumačkom planu trebala bi biti zrelija, jasnija, ali sadržajno, doživljajno, emocionalno bogatija, raznovrsnija i hrabrija. Inicijalnu opreznost će, vjerujem, zamijeniti stabilnost i sigurnost, te nezaobilazno uzbuđenje u iščekivanju ponovnog susreta i otvaranje vrata, propuštanje nove publike da voajerski, zaštićeno zaviri u živote likova, što bi im trebalo omogućiti da preispitaju vlastite.
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, premijera 10. travnja 2024.
Redatelj i adaptator teksta Paolo Tišljarić
Scenografkinja Irena Kraljić
Kostimografkinja Ana Mikulić
Skladatelj i oblikovatelj zvuka Žarko Dragojević
Oblikovatelj svjetla Tomislav Maglečić
Oblikovatelj videoprojekcija Miran Brautović