Profesionalci i znatiželjnici redovito čitaju drame dok ostali (u našoj sredini) ne u tolikoj mjeri, pa dramatičari (pretpostavljam) pri pisanju ipak razmišljaju o uprizorenju na pozornici ili na filmu. Može se dogoditi da dobro napisana drama postane „prepreka“ čitatelju kada postane gledatelj jer zbog opisa ili vlastite imaginacije toliko snažno vizualizira likove i odnose da „teško“ prihvaća ponuđeno uprizorenje. Na hrvatskim su se pozornicama vrlo rano pojavile drame Staklena menažerija, Tramvaj zvan Žudnja i Mačka na vrućem limenom krovu američkog autora Tennesseeja Williamsa (1911.- 1983.) i, kako piše Jasna Poljak Rehlicki, „ne postoji desetljeće u kojem ovaj američki autor nije zaigrao u Hrvatskoj.“ Tvrdnju potvrđuju izvedbe drame Mačka na vrućem limenom krovu postavljene u kratkom razmaku u travnju 2024.: u HNK Split u režiji Juga Đorđevića i adaptaciji i dramaturgiji Tijane Grumić (4.4.; kritiku Ane Matijević pročitajte ovdje) i u režiji i adaptaciji Paola Tišljarića u HNK u Varaždinu (10.4.). Podsjećam da je prva izvedba na hrvatskom jeziku (Ivo Juriša) bila 1956., samo godinu dana nakon brodvejske praizvedbe, u režiji Dine Radojevića u Zagrebačkom dramskom kazalištu (preuzeto iz pogovora Ivana Matkovića).
Neupitno je pravo svakog kazališnog kreativca na „vlastito čitanje“ odabranog dramskog predloška, ali to ne obavezuje nikoga na prihvaćanje ili odobravanje, pa bih uoči osvrta na spomenute predstave prepričala Williamsovu dramu (Ivo Juriša, „Katarina Zrinska“, 2019.). U velikoj kući na proslavi rođendana bogatog plantažera Velikog tate (dide) Pollitta nalaze se, uz njegovu suprugu mamu (baku) Pollitt, njegovi sinovi, stariji Gooper sa suprugom Mae i njihovo petero djece i mlađi Brick sa suprugom Margaret, liječnik dr. Baugh i velečasni Tooker (te šutljiva crnačka posluga). Mada su Pollittov rođendan i njegov liječnički nalaz povodi za obiteljsko slavlje, pravi razlog okupljanja je odluka o nasljedniku velikog imanja jer Pollitt, iako mu to nitko ne želi reći, ipak umire od raka. Gooper je vješt odvjetnik koji smicalicama nastoji osigurati svoju brojnu obitelj (supruga nosi šesto dijete), tim više što prema Bricku osjeća antagonizam jer su ovoga roditelji uvijek favorizirali. Brick je bio sportaš, a potom sportski izvjestitelj, no propio se nakon smrti najboljeg prijatelja Skippera. Brick je prijateljstvo sa Skipperom doživljavao kao nešto „pošteno i istinsko“, ali je Margaret (Maggie) insinuirala o pozadini tog prijateljstva, a da bi to demantirao, Skipper je s njom stupio u spolni odnos. Pokušaj je doživio fijasko, Skipper se odao piću i umro, što je za Bricka bio prijelomni trenutak pa je prestao mariti za ikoga i išta oko sebe i posvetio se isključivo opijanju (dok u glavi ne čuje „klik“). Na očevo pitanje, Brick odgovara da se alkoholom bori protiv gađenja koje hipokrizija izaziva u njemu. I doista, svijet je sazdan od laži: svi ocu taje da umire od raka, otac prikriva odbojnost prema supruzi (iako se grubo odnosi prema njoj), Brick odbija ispitati svoju ambivalentnu seksualnost, Gooper pokušava preuzeti vlast nad imanjem, a Maggie laže da je trudna da bi omela Gooperove manipulacije oko nasljedstvu. Ukratko, neiskrenost, pohlepa, laž i strah od moguće homoseksualnosti. A mačka? Mačka je Maggie, žena koja je odrasla u siromaštvu što je čini neustrašivom i ona ne namjerava ustuknuti ni pred čime. Nervozna je kao „mačka na vrućem limenom krovu“, ali ne želi skočiti. Osim na plijen!
Iz Williamsovih dijaloga izranjaju slikoviti likovi, a didaskalije precizno grade ambijent pa je scenografija „zadana“ velikim krevetom i ormarićem za piće (uz kupaonicu ili verandu u drugom planu). U splitskoj predstavi scenografkinja Andreja Rondović jasno izdvaja kupaonicu jer iz nje izlazi Brick (Goran Marković) i sluša lamentacije supruge Margaret (Katarina Romac) o uprljanoj haljini koju ova skida i ostaje u donjem rublju (kostimografkinja Velimirka Damjanović). Prije ove scene, dok publika još ulazi, sluge (Filip Luka Gospić, Dea Maria Računica, Mia Bujan, Zdravko Vukelić) čiste pozornicu usisavačem i preko ramena izazovno gledaju publiku, što bi moglo biti najava skidanja obiteljske prljavštine, ali mi nije jasno zašto su cijelo vrijeme na sceni (ispod kreveta, iza zida, u kupaonici) jer su njihove jedine replike didaskalije, što mi se čini daleko i od komentara i od služinskog „špijuniranja“.
Vratimo se Bricku – večer prije pijan je preskakao prepreke i slomio gležanj pa su mu neizbježni rekviziti štaka i čaša pića, s čime se Marković prilično uspješno nosi (scenski pokret Anja Ostojić). Nažalost, njegova bezvoljnost ne djeluje mi uvjerljivo jer Bricka doživljavam kao pasivnog socijalnog pobunjenika s manirama okorjelog pijanca. Suprotno od očekivanog, Romac ne vidim kao „vitalnu silu“ koja se ne da pokolebati u svojim namjerama, pa mi zajedno ne pružaju nadu da će nadigrati Goopera i Mae. Osobito ne „mačkastu“ Mae kakvom ju je odglumila Monika Vuco Carev, gradeći osobu čiji je cilj veći od pukog inata, a mehanizmi odlično razrađeni. Mae zna pravila, a Vuco Carev ih precizno i beskompromisno ostvaruje sigurna u uspjeh; u tom ozračju i njezin suprug (Nikša Arčanin) djeluje kao dio njezine slagalice. Tajana Jovanović je ulogu šikanirane, dobrodušne i odane žene gradila na očekivanim premisama, ali je iznjedrila neočekivano složen karakter, spoj, a ne smjesu zadanih komponenata. Tata Pollitt je „opaki igrač“ i Trpimir Jurkić nije to propustio pokazati do najsitnijih detalja: svaka kretnja, glas i komentar odišu samodopadnošću, autoritetom i dubokom uvjerenošću u vlastitu ispravnost – sve dok ne spozna krhkost vlastite tjelesnosti. Jurkić te promjene donosi energično, ali dozirano i s Jovanović čini ljude „starog kova“. Elvis Bošnjak je fino iznio ulogu liječnika Baugha, dok Stipe Jelaska djeluje malčice preveselo za lik velečasnog Tookera. Splitska izvedba drame Mačka na vrućem limeno krovu je zbog obilja dodanog teksta (didaskalija) i naglašeno sporog tempa („2 sata i 25 minuta bez pauze“), usprkos nekoliko odličnih uloga, po mojem kriteriju prilično dosadna predstava.
U varaždinskoj predstavi drame Mačka na vrućem limenom krovu redatelj Tišljarić se povremeno malo „zaigrao“ pa je tako na pozornicu uporno dovodio sedmero djece (zgodna je ideja da oni pjevaju didi (Robert Plemić) za rođendan („Volim djeda i baku“, Đelo Jusić i Radoslav Gačinović ili da se čuje njihova graja) jer Mae i Gooper imaju petero djece i nema naznake zašto bi ih na sceni bilo više (valjda zato jer nema svećenika, liječnika i posluge). Dok Williams daje naslutiti Brickovu (Karlo Mrkša) spolnu ambivalentnost, feminizirani izgled Skipperovog duha (Robert Španić) to izravno potvrđuje, čime je poljuljana Brickova dvojba, ali postaje besmislena i spletka oko trudnoće kojom Margaret (Hana Hegedušić) planira osigurati svojoj obitelji dio Pollittovog nasljedstva. Također je previše entuzijastička završna scena u kojoj Maggie „nagovara“ Bricka da obistine njezinu tvrdnju da je trudna jer je jasno da je Bricku svejedno i da ga ona uspijeva pridobiti upravo zato jer mu nije stalo. Tišljarić je, zanemarim li spomenuto, vrlo korektno adaptirao tekst (čak su dosjetke dobro uklopljene), ali su izvedbe statične ili repetitivne (Mrkša uporno šepa po istoj „štrafti“), a ne mijenja se niti način kako se odvajaju scene (tiha glazba i promjena svjetla; oblikovanje zvuka Žarko Dragojević, svjetla Tomislav Maglečić). Scenografkinja Irena Kraljić kreirala je svjetlu, prostranu sobu (bez kupaonice, ali s verandom) koja „odudara“ od mračnih obiteljskih razgovora koji se u njoj vode, dok kostimi Ane Mikulić pokazuju da se radi o bogatoj obitelji.
Mrkša je u lik Bricka utkao sve odlike gubitnika oblikujući ga minimalističkim sredstvima na svim razinama pa u razgovoru s Margaret tek nemarno odgovara ili je ovlaš pogleda (zato je neobično da sa štakom uporno hoda između sofe i ormarića s pićem umjesto da, kako bi učinio svatko tko teško hoda, uzme bocu i smiri se; što je na kraju i učinio!). Brickovoj pasivnosti protuteža je Maggiena zdušnost, no Hegedušić ponekad pretjeruje pa djeluje nervozno ili nestrpljivo (doduše na krovu je vruće). Elizabeta Brodić je ljupka, ali premalo energična Mae, za razliku od primjerenog Marka Cindrića kao Goopera. Robert Plemić glumi previše uglađeno i civilizirano da bi me uvjerio kako je dida Pollitt autokratski tip, ali je zato Sunčana Zelenika Konjević nedvojbeno jasna kao baka Pollitt u njezinoj nepokolebivoj odanosti i spremnosti praštanju. Usprkos nabrojanih mana, evidentan je veliki uloženi trud i varaždinska izvedba drame Mačka na vrućem limenom krovu se ipak da lijepo gledati.
Završno bih napomenula da dramu možemo doma čitati, ali samo nam predstava omogućuje uvid u glumačko oblikovanje likova, a u obje je predstave bilo nekoliko lijepih ostvarenja.