"PUNI PANSION" I "HOTEL 88"
Vesele ugostiteljske priče
Povezala sam osvrte na komedije 'Puni pansion' i 'Hotel 88' jer se zbivaju u gostinjskim ambijentima, ali dok mi se za prvu čini da ima potencijala, kod druge naslućujem 'zamor materijala'
Objavljeno: 30.3.2023. 13:40:40
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Puni pansion" / Dora Barker

 

Stvarnost je, očito, postala toliko naporna da se kazališni gledatelji sve više okupljaju u „oazama smijeha“ odnosno na veselim i neopterećenim predstavama u kojima bi, barem na čas, vidjeli da je nekome „groznije“ nego njima i možda se isključili iz vlastite (slične) situacije. Predstava Puni pansion Igora Weidlicha (domaća inačica monodrame Becky Mode Fully Committed) u režiji Tihane Strmečki i izvedbi Katarine Baban (B GLAD produkcija) osvojila je publiku galerijom lako prepoznatljivih likova (Mala dvorana Lisinski, 19.1.).

Glavni lik je recepcionarka Tina koja je prisiljena bez ikakve pomoći neprestano telefonski rješavati komplikacije koje iskrsavaju u pansionu: od najma dvorana u kojima se istovremeno zbivaju događaji (erotski sajam i karmine) čiji se gosti nikako ne bi smjeli pomiješati preko osiguravanja diskrecije političaru koji dolazi na ljubavni sastanak, ispunjavanja zahtjeva sekretarice poznatog glumca ili tješenja suicidalnog gosta do pokušaja da porezna uprava ne sretne vlasnicu pansiona, da se za invalida postavi rampa, da stariji bračni par dobije popust ili da utješi djevojčicu koja uporno traži mamu. Pri tome, ona sama nema vremena za svoju mamu koja s puno ljubavi brine o njoj ili za Moniku koja joj pokušava pomoći.

Osim telefonskih razgovora u kojima Tina, nakon svoje uglađene replike mijenja glas da bi dočarala sugovornika, prikazane su situacije u pansionu pa tako „vidimo“ kućnog majstora Stipu (s kantom i alatom za odčepljivanje), računovotkinju Andreju obilježenu zvukom kuckanje po tipkovnici, vlasnicu koja se opija... Tinina osveta za nepravde učinjene njoj i svim „malim“ ljudima je vješto i duhovito smišljena i vjerujem da je publika na kraju zdušno pljeskala trijumfu pameti i dobrote nad besramnošću! Jednostavno uređena recepcija (Tadija Kolovrat) i skromna Tinina odjeća (Angela Runje) dostatan su okvir za monodramu temeljenu na dinamičnim prizorima i glumačkoj improvizaciji.

Čini mi se da je Baban bila uvjerljivija u ulogama likova koji su bili „simpatični“ (majstor Stipe, vlastita mama, djevojčica) ili onima kojima Tina želi pomoći (stariji bračni par, invalid) nego u prikazu osionih. Objašnjenje možda mogu naći u činjenici da su sve „siledžije“ mentalno slične, ali u kazalištu nije isto kao u životu pa mi se čini da se njihovi profili premalo razlikuju. Predstava Puni pansion očito je „zarobila“ srca gledatelja pa će buduće izvedbe („praksa radi majstora“) sigurno dovesti do nekih novih rješenja.

Pomama zagrebačke publike za beogradskim predstavama pokazala se i prilikom gostovanja predstave Hotel 88 koju je prema komediji Noela Cowarda Privatni životi adaptirala i režirala Staša Koprivica (Satiričko kazalište „Kerempuh“, 23. 1. 2023.). Budući da je predstava Privatni životi u režiji Hrvoja Korbara i produkciji Gradskog kazališta „Joza Ivakić“ Vinkovci (o Korbarovoj predstavi čitajte ovdje), zanimala me je usporedba. Predstava Hotel 88 premijerno  je izvedena u travnju 2017. u istoimenom beogradskom hotelu, ali u drugačijoj glumačkoj postavi od ove koja sada igra. Tamara Krcunović i Vladimir Aleksić od premijere su činili par Anu i Viktora, dok su Anđela Jovanović i Milan Marić nova glumačka varijanta drugog bračnog para (Sandra i Marko). Scenografija pokazuje hotelsku sobu što nije baš spretno jer je mala vjerojatnost da će se bivši bračni par, Ana i Marko, ugledati preko susjednih prozora (bolje je vinkovačko rješenje sa susjednim balkonima), a kada se u istom prostoru, koji čini dvije odvojene sobe, istovremeno nađu oba para, to djeluje poput nespretno oblikovane štednje (kada je već riječ o „beskućnoj“ predstavi, bila bi daleko bolja improvizacija), a ni kostimi nisu „dali rodu glas“. No, još uvijek nam preostaju glumci!

Dakle, Ana i Marko su nekada bili u braku, ali su se zbog žestokih naravi razišli, da bi se potom oboje ponovo vjenčali, ali s puno mirnijim partnerima. Kada su se ponovo sreli, shvatili su da ne mogu jedno bez drugog, napuštaju svoje brakove i zajedno odlaze. Koprivica je imena, naravi i situacije prilagodila „publici u regionu“ dodajući neke lako prepoznatljive scene, a očito su i glumci „ubacivali“ privatne dosjetke jer su se u nekoliko navrata posve privatno smijali (što je bilo simpatično, ali je snižavalo profesionalnu razinu). Koliko god su njih četvero bili dopadljivi u neobaveznom čavrljanju i uzajamnom podbadanju, odjednom sam osjetila zamor izvedbom (mada je Vladimir Aleksić bio zbilja dobar) bez gradacija (poput slušanja „zabavljača“ koji niže viceve). Ne mogu si pomoći, ali imala sam dojam da je ova predstava isforsirana i bez ozbiljnih pretenzija i da zanos publike nije dostatno nagrađen.

Povezala sam osvrte na ove dvije komedije samo zato jer se zbivaju u gostinjskim ambijentima, ali dok mi se za prvu čini da ima potencijala, kod druge naslućujem „zamor materijala“ (proročica Kasandra).