Unatrag nekoliko godina život je na našem planetu postao prilično naporan, ne samo zbog prirodnih nepogoda (potresi, poplave, uragani, visoke temperature), nego također radi ljudskih aktivnosti (zaraze, ratovi, inflacija, energetska kriza). Stalna prisutnost straha i nesigurnosti djeluju na „tijelo i dušu“ pa neki ljudi zapadaju u depresiju, neki se predaju opijatima, a neki odlaze u kazalište. Budući da je društvo na granici pucanja, kvalitetna komična predstava može poslužiti kao melem (skoro sam sigurna da nije najbolji trenutak za tragedije ) pa su na početku kazališne sezone 2022./2023. prvog tjedna u listopadu zaredale tri komedije: Tvorničke postavke Ivice Ivaniševića i Marine Vujčić u režiji Ksenije Marinković i produkciji Kazališta „Moruzgva“ (Scena Vidra, Zagreb, 2.10.), Privatni životi Noela Cowarda u adaptaciji i režiji Hrvoja Korbara i produkciji Gradskog kazališta „Joza Ivakić“ iz Vinkovaca (Scena Vidra, 4.10.) i Budala za večeru Francisa Vebera u režiji Draška Zidara i produkciji Kazališta Virovitica (Kazalište Virovitica, 7.10. 2022.).
Predstava Tvorničke postavke bavi se situacijama iz života dvaju parova iz susjedstva čiji se svjetonazori i načini života razlikuju po svemu zamislivom. Domicilni par čine ugledni zagrebački otorinolaringolog Krešimir Brlek (Amar Bukvić) i njegova supruga, profesorica antropologije Dagmar (Ana Begić Tahiri), dok je mladi ljubavno-estradni par, umjetničkih imena Angelo Biondi (Ivan Čuić) i Deziderata De (Iva Jerković), doselio iz Dalmacije. Razlika u njihovim temperamentima očituje se u razini buke koja dopire iz njihovih stanova pa znanstvenici sa zgražanjem slušaju preglasnu, njima odbojnu glazbu i ljubavne uzdahe iz stana mladih susjeda. No, nakon jedne burne noći Deziderata „gubi“ glas i mladi par dolazi po pomoć kod susjeda – stručnjaka za grlo. I zbiva se očekivano: dobrodržeća Dagmar počinje sanjariti o „pločicama“ zgodnog susjeda do te mjere da sluša njegove CD-ove (koje joj on zdušno poklanja), dok liječnik svoju mladu susjedu redovito „pregledava“ u ambulanti (ujedno mjestu na kojem priprema političku karijeru). Parovi se počinju posjećivati što rezultira promjenama koje Vujčić i Ivanišević zafrkantski prikazuju kao porast socijalne entropije (lakše je promijeniti pristojni par u razbarušeni, nego obrnuto).
Tekst (predvidivo) vrvi duhovitim primjedbama, no one kao da su namijenjene čitanju, a ne izvedbi i zato mislim da je dramaturško-režijska intervencija trebala osloboditi predstavu suvišnih scena i tako pojačati njezin tempo. I najbolje napisana komedija vapi za brzinom (ne trkom glumaca po sceni nego organizacijom zbivanja). Scenograf Matej Kniewald uspio je „posložiti“ prostore (stan mladog para, ambulantu), a spavaće sobe je dobio posegnuvši za „vrtuljkom“ tako da isti komad „namještaja“ okretajem naizmjence predstavlja krevete oba para. Kostimi (Ana Begić Tahiri) oštro razdvajaju stariji i mlađi par, dok glazba (Erna Rudnički) precizira pjevački profil mladog para (iako je suviše glasna i onda kada za to nema opravdanja).
Amar Bukvić se odlično preobratio iz „nedodirljivog“ liječnika i „ozbiljnog“ političara u punokrvnog muškarca (po mojem mišljenu to je najbolje napisana uloga), Ana Begić Tahiri je mogla jasnije naglasiti Dagmarinu potencijalnu putenost, Ivan Čuić je zastao negdje između samouvjerenog pjevača i ranjivog bića, dok je Iva Jerković i u ovoj predstavi dozvolila da je gurnu u kliše (što je za nju šteta, a za publiku naporno).
Iako smo često svjedočili planovima o razmjeni kazališnih predstava kao dopunjavanju repertoara, a ne prigodnom festivalskom gostovanju, to je puno rjeđe nego što bi bilo poželjno i zato svaki dolazak kazališta iz neke druge sredine obogaćuje zagrebačku kulturnu scenu. Naravno da su neka kazališta popularnija od drugih, ali tome pridonose redovita gostovanja (i dobre predstave). Dolazak vinkovačkog kazališta „Joza Ivakić“ s predstavom Privatni život nije baš privukao puno gledatelja, ali to bih pripisala tehničkim razlozima jer engleski dramatičar Noel Coward (1889.-1973.) nije nepoznat pa mi se čini prirodnim da zainteresira publiku svojom bračnom komedijom Privatni životi (1930.) u prijevodu Miše Grundlera.
Dva tek vjenčana bračna para uživaju u medenom mjesecu i naizmjence se pojavljuju na hotelskim balkonima svojih soba (Davor Molnar). Ubrzo saznajemo da je Elyot Chase (Vladimir Andrić) prije braka sa Sibyl (Katarina Baban) bio oženjen s Amandom (Martina Stjepanović Meter) koja je sada udata za Victora Prynnea (Vedran Dakić). Neočekivani susret Elyota i Amande razbuktava nekadašnji „ljubavni žar“ i oni zajedno odlaze, napuštajući svoje bračne partnere. Njihova iznova uspostavljena veza je prilično krhka i oni je nastoje sačuvati iako se neprestance svađaju (i mire). Istovremeno, napušteni Sibyle i Victor tragaju za njima i napokon ih nađu… Iako u samoj radnji nema neočekivanih zbivanja, najzanimljivije su karakterne promjene pojedinog lika, u čemu se ženski dio ansambla bolje snašao. Adaptacija nije narušila homogenost teksta, ali je postupno opadao tempo izvedbe, dok je uporna glazba u pozadini (Stanislav Kovačić), iako vrlo kvalitetna, činila govor često nerazumljivim, a ujedno nije ničemu doprinosila.
Komedija zabune Budala za večeru (1998.) francuskog filmskog redatelja, scenarista i dramatičara Francisa Vebera (1937.) suprotstavlja bahatog i bogatog pariškog izdavača Pierrea Brochanta prostodušnom poreznom namješteniku Francoisu Pignonu koji radi makete od šibica. Pierre je pozvao Francoisa na večeru u svoje društvo zato što je procijenio da će Francois pričajući svoje „budalaste“ dogodovštine odlično zabaviti Pierreovo društvo. Naime, svake srijede netko iz društva mora dovesti nekoga s kim će se svi zajedno sprdati, a „pobjednik“ je onaj čija je „budala“ najzabavnija. Neočekivani bolovi u leđima priječe Pierreov odlazak na večeru, ali kako nije stigao otkazati Francoisu, ovaj mu dolazi u stan iz kojeg je upravo otišla Pierreova supruga Christine, ogorčena na ovu suprugovu „zabavu“. Pierre telefonira uokolo u potrazi za njom, pri čemu mu pomaže Francois, unoseći brojne zabune. Očajan što ne može pronaći suprugu, Pierre naziva svojeg bivšeg prijatelja Leblanca koji mu se pridružuje u stanu. Stjecajem okolnosti, tu se uskoro zateknu (slučajno) Pierreova ljubavnica Marlene i poreznik Lucian Cheval (jer zna adresu zavodnika kod kojega je možda Christine). Boraveći u dnevnoj sobi, Cheval uočava svjetla mjesta na zidovima i zaključuje da je Pierre poskidao slike kako bi prikrio svoje (sumnjivo stečeno) bogatstvo. Bez supruge, bolnih leđa i osumnjičen za utaju poreza, Pierre sjedi skršen na sofi i jedina osoba koja ostaje s njim jest Francois, čovjek kojeg je planirao poniziti i koji mu na svoj nespretan način pokušava pomoći. Ovu komediju u prijevodu Vladimira Gerića postavio je 2002. u zagrebačkom Kazalištu „Komedija“ Jiři Menzel, a Joško Juvančić 2009. u HNK Osijek.
Popularne francuske „šansone “ i ukusno uređena dnevna soba (Krešimir Tomac) na čijim zidovima vise slike slavnih slikara (Modigliani, Matisse) ukazuju na bogatu građansku obitelj pa nema zabune oko pozicije uspješnog izdavača Pierrea Brochanta (Goran Vučko) i njegove supruge Christine (Sara Lustig). Kostimografkinja Vanda Grba je precizno definirala status svakog protagonista pa su Brochantovi odjeveni otmjeno (i skupo), poreznici „činovnički“, a Marlene (Iva Slavić) ekstravagantno. Domagoj Garaj oblikovao je svjetlo pametno i suzdržano jer ne gledamo frenetičnu komediju, već „obične“ situacije. Suradnica za scenski pokret Sanela Janković Marušić napravila je odličan posao vidljiv u detaljima poput ukočenog Pierreovog kretanja ili pijanog Marleninog posrtanja.
Iako nije duo-drama, Budala za večeru je u najvećem dijelu duel između Pierrea i Francoisa što u glumačkoj podijeli znači između Gorana Vučka i Gorana Košija. Obojica su smiješni, ali suprotnih predznaka: dok samodopadni Pierre gubi sigurnost i njegovo ponašanje izaziva podsmijeh, dotle Francois, više dobar, no budalast (mada vele da su to dva brata blizanca) izaziva simpatije. Vučko odlično tumači nestrpljivog čovjeka kojeg „iznuruje“ usporeno shvaćanje onog drugog i zato je spreman narugati mu se u svakom trenutku. Koši grimasama i nesnalaženjem u jednostavnim situacijama prikazuje osobu dobrih namjera, ali kada „zabrlja“, postaje nam smiješan (očito smo svi pomalo opaki). Vučkova „pompoznosti“ i Košijeva „blesavoća“ izvrsno se upotpunjuju, pri čemu ne prerastaju u karikature. Povod Pierreove propasti je promućurni poreznik Konj (u osječkoj podjeli ime je napisano kao Cogne, dok u Veberovoj podjeli piše Cheval, francuski konj) kojeg upečatljivo oblikuje Draško Zidar. Ulogu nekadašnjeg Pierreovog prijatelja Leblanca zaigrao je mladi glumac Silvijo Švast koji je koncentracijom, govorom i mimikom ovaj, inače umjereno važan lik, učinio relevantnim. Lustig nije imala previše prilike u ovom „muškom“ komadu, osim kao asistentica redatelja. Slavić je napasnu Marlenu prenaglasila i tako je izvukla iz duha cijele komedije, što nije dobro „sjelo“.
Budući da je svaki sud, usprkos iznesenih argumenata, ipak subjektivan, izravno ću reći da mi se najuspjelijom čini predstava Budala za večeru u produkciji Kazališta Virovitica zbog finog glumačkog tkanja, dobrog teksta i režije koja ne guši niti jedan izvedbeni segment.