Grčki književnik, prevoditelj i filozof Nikos Kazantzakis (1883.-1957.) vjerojatno ne bi doživio svjetsku slavu (iako je bio nominiran za Nobelovu nagradu) da njegov roman Život i dogodovštine Alexisa Zorbasa (1946.) nije poslužio redatelju Michaelu Cacoyannisu kao predložak za film Grk Zorba (1964.) u kojem je dominirala glazba Mikisa Theodorakisa (1925.-2021.) i u kojem je glumac Anthony Quinna (1915.-2001.) na kraju filma izveo ples sirtaki (sam je tvrdio da ga je izmislio) koji je postao neprolazni „zaštitni znak Grčke“. Bogati Theodorakisov opus obuhvaća najrazličitije glazbene žanrove i forme, a posljednje baletno djelo bio je Zorba kojeg je koreograf Lorca Massine (1944.) postavio 1988. u veronskoj Areni. Brojni su baletni ansambli poželjeli zaplesati na sjetnu i strastvenu Zorbinu glazbu u koreografiji koju odlikuju bravurozne solističke i dopadljive skupne izvedbe, pa je Massine u Slovenskom narodnom gledališču Maribor 2004. postavio balet Grk Zorba. Zahvaljujući popularnosti, balet je nakon dvadeset godina obnovljen, a pred zagrebačku publiku je došao godinu dana kasnije (HNK Zagreb, 6.7.2025.).
Na Kretu stiže Amerikanac John (Yuya Omaki), ali nepovjerljivi seljani odbijaju druženje sa strancem. Za razliku od njih, Zorba (David Buffone) ga srdačno dočekuje, vjerojatno zato što ni on nije sasvim prihvaćen od svojih susjeda: njegova je životna filozofija da se mora uživati u svakom trenutku i da se protiv tuge i boli valja boriti plesom. Ukratko, ne tuguj, pleši! John se zaljubljuje u mladu udovicu Marinu (Asami Nakashima) koja mu uzvraća osjećaje, ali samouvjerenom se Yorgosu (Matteo Magalotti) to nimalo ne sviđa jer on nju želi za sebe. Seljani također ne odobravaju rađanje ljubavne veze između stranca i Marine, pa je kamenuju, a zahvaljujući Zorbi John ostaje živ. Bivša kabaretska pjevačica madame Hortense (Evgenija Koškina) zaljubljena je u Zorbu, ali on ne želi čvrstu vezu pa ona umire od tuge. Zatečeni tragedijama, njih dvojica ipak ne tuguju nego slijede Zorbinu filozofiju – plesom liječe dušu.
Prepričavajući sadržaj baleta istaknula sam samo soliste, nositelje temeljne priče, ali psihologiju skupne mržnje (prizor Marininog ubojstva), pronađeno zajedništvo ili prigodni mediteranski duh mogu se osjetiti tek kroz zajednički ples muškog i ženskog ansambla (nabrajanje tridesetak imena „ugušilo“ bi tekst). Atmosferu dodatno ističu kostimi (Leo Kulaš) podjelom na „stroge“ muške (tamne hlače, bijela košulja) i „razigrane“ ženske (duge haljine u različitim narančastim nijansama), čime se ističe pozicija pojedine grupe u zajednici. Kostimi solista podvlače karakter pojedinog lika, dok scenografija (Matic Kašnik) i svjetlo (Tomaž Premzl) nenametljivo i prigodno uokviruju zbivanja.
Prema mariborskom baletu gajim izuzetno poštovanje i simpatiju (među plesačima imam čak i favorite) pa me ovo gostovanje izuzetno razgalilo jer osim što sam gledala, po mojem mišljenju, vrhunsku izvedbu (nije čudo da puno i uspješno gostuju) zadivila me programska koncepcija, a to je čuvanje dobrih predstava za naraštaje koji dolaze ( a da se ne radi o globalnim prigodnicama).