Lutkarske predstave za odrasle u našoj se zemlji godinama postavljaju i izvode, mnoge od njih, poput zadarskih predstava Wiesłava Hejna (Celestina, Muka sv. Margarite) i Marina Carića (Judita, Planine), antologijska su ostvarenja upisana u povijest hrvatskog lutkarstva, no od samih početaka nedostaje im kontinuitet stvaranja i igranja. Kazalište lutaka Zadar, koje ove godine slavi 70. rođendan (osnovao ga je 1951. Bruno Paitoni) jedno je od rijetkih hrvatskih lutkarskih kazališta koje nastoji održati tradiciju postavljanja naslova za odrasle gledatelje te svake druge godine uvrsti u repertoar jednu predstavu za odrasle. Nažalost, ravnateljica kazališta Iris Pavić-Tumpa napominje da nema dovoljnog interesa za njih od strane publike koja lutkarstvo i dalje gleda isključivo kroz prizmu kazališta za djecu. Upravo nedostatak publike prema njezinom je mišljenju najveći razlog zašto u našoj zemlji nema često, a samim time ni dovoljno, lutkarskih predstava za odrasle. Kako bi to izmijenila, prije četiri je godine pokrenula međunarodni festival Mediteraneo. Za program tog najmlađeg lutkarskog festivala u našoj zemlji bira lutkarske predstave za odrasle ili za mlade kako bi Zadrani i njihovi gosti shvatili da mogu posjećivati zadarsko kazalište lutaka i bez mališana.

Ove se godine Mediteraneo održao treći put (prošle je godine otkazan zbog znanih razloga), a 29. lipnja otvorila ga je predstava U kažnjeničkoj koloniji redateljice Vjere Vidov koja je, uz pomoć dramaturga Filipa Jurjevića i Nine Peručić, uprizorila istoimenu Kafkinu pripovijetku (Olginu kritiku pročitajte ovdje). Studenti lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku Davor Tarbuk, Mihael Elijaš i Silvijo Švast te njihov profesor Nenad Pavlović iste likove tumače u glumačkom, a potom i u lutkarskom izričaju, no ta je zamjena nejasna i zbunjujuća, kao i njihov odnos prema lutki. Iako je Kafkina pripovijest o malom čovjeku koji je u bilo kojem sustavu „kriv zato što je živ“ izvrsna, na pozornici se previše govorilo, a tekst se nije dovoljno razigrao.

Već drugog dana festivala sve je nadoknadio Španjolac Wagner Gallo u pomno osmišljenoj i do sitnih detalja razrađenoj predstavi Error 404 koju potpisuje kao izvođač, autor, redatelj, scenograf, a prema njegovim je idejama izrađena i stolna lutka dječaka odjevenog u traperice i sivu hoodicu. Wagner Gallo pozabavio se vrlo aktualnom temom današnje mladeži – ovisnosti o računalnim igricama i elektroničkim uređajima, razradio ju je vrlo duhovito s mnogim referencama iz popularne kulture (glazbenim i računalnim), redateljski i lutkarski domišljato i praktično. Dječak buljavih očiju cijeli svijet ima u svojoj sobi – zabavlja se na računalu i mobitelu, dronom istražuje vanjski svijet do mikroskopskih detalja, brzu hranu naručuje telefonom, Amazonom mu dolaze kućni ljubimci roboti, čak i nuždu obavlja ispred računala. Na taj je način Gallo vrlo šarmantno, ali i šokantno pokazao do kojih razmjera može dovesti ovisnost koja je u društvu vrlo prisutna, no nedovoljno smo svjesni njezine opasnosti. Dječak od svega toga gubi svijest, a samozatajni lutkar Gallo izlazi iz sjene i pokazuje roditeljsku nježnost i brigu prema onome čemu udahnjuje život – svome lutku. Vrlo dirljivo i emotivno prikazan je taj odnos lutkara i lutka kojega Gallo virtuozno animira.

Virtuoznost animacije, izuzetnu povezanost između lutkara i lutke te metalutkarsko poigravanje pokazao nam je i Slovenac Matija Solce u predstavi Sretne kosti. Lutkar Solce na početku predstave sebe ubija, ali njegova ruka udahnjuje život ginjolu pandi. Ona u trenu od beživotne plišane igračke postaje živo biće u koje su sve oči pomno uprte. Kroz duhoviti stand up nastup panda komentira svijet u koji smo uronjeni, čudi se ljudima, njihovim politikama, kritizira zapadnu civilizaciju i umjetne granice. Pomičući rukice i nogice te usta s velikim zubima, potpuno briše granice između živog i neživog, a dubokim glasom ostvaruje sjajnu komunikaciju s publikom koju poziva na aktivno sudjelovanje. Kroz pandu Solce postavlja pitanje tko je u našem svijetu lutkar, a tko lutka, te u vrlo angažiranom tonu tvrdi da smo svi ginjoli kojima upravljaju nevidljive ruke vladajućih politika i mehanizama moći. 

S pandinim stand up-om predstava počinje i završava, a unutar toga, tema živoga i neživoga nastavlja se u potpuno drukčijem, poetičnom tonu. Iz lijesa na kojemu je sjedila panda počinju izlaziti različite ljudske kosti od kojih Solce stvara čaroban životinjski svijet. Kosti postaju krave, psi, volovi, ribe i meduze koji se kreću u različitim ritmovima, a vrsni ih animator uz to sjajno i ozvučuje te publika prisustvuje neobičnom, vizualno dojmljivom, koncertu kazališta predmeta. 

Sjajni nas je lutkar oduševio i kao glazbenik. Nakon predstave održao je nezaboravni koncert za dvije harmonike s izvrsnom britanskom glazbenicom i plesačicom stepa Hannahom Jones – pokazali su raskoš svog talenta i potpuno su nas oborili s nogu.

Na završnici Mediteranea, 3. srpnja, nastupili su domaćini festivala – Kazalište lutaka Zadar s vrlo simpatičnom i zabavnom obiteljskom predstavom Caffe Kraljevstvo u kojoj su zablistali glumci/animatori Irena Bausović Tomljanović i Dominik Karakašić (Olginu kritiku pročitajte ovdje). Zajedno s redateljem Vanjom Jovanovićem i dramaturgom Patrikom Gregurcem osmislili su priču o uvrnutom kralju i kraljici koji, ne znajući što da rade sa svojom princezom u pubertetu, odluče je oženiti. Kraljevsku obitelj predstavljaju keramičke šalice za čaj, krhka čaša za šampanjac djevojčica je plemenite krvi koja bi princezi trebala biti prijateljica, a njezin pravi prijatelj nezgrapna je šalica od inoksa. Princezini prosci dolaze iz svih krajeva svijeta, njihov karakter određen je oblikom čaše ili boce, a zadarski ih animatori vrlo dinamično i duhovito, posebice različitim naglascima i glasovima,  oživljavaju. Princeza se, međutim, ne želi udati pa biva prognana iz kraljevstva, ali uz pomoć jedinog joj prijatelja ostvaruje životni san i postaje konobarica u svom Caffeu Kraljevstvu.

Priča je to za sve uzraste, u njoj se itekako mogu prepoznati roditelji adolescenata, ali i djeca i mladi, a Irena Bausović Tomljanović i Dominik Karakašić prenose je izuzetno dinamično, pripovjedno i glumački vješto. U toj novoj zadarskoj predstavi najslabije je zastupljena animacija predmeta pokretom. Čaše i boce više se oživljavaju glasom, a čini mi se da se nije dovoljno pažnje posvetilo njihovim kretnjama, pa odabrani predmeti nisu uvijek uspjeli oživjeti u rukama svojih animatora. Unatoč tome, predstava je to koja je itekako zabavila zadarsku publiku i pokazala joj da je lutkarstvo umjetnost namijenjena i djeci i odraslima – što je i namjera Mediteranea koji je svojoj publici darovao i pravi glazbeni biser – izvanredan nastup našeg vrhunskog skladatelja i pijanista Mateja Meštrovića. Sjajan kraj jednog malog, ali vrijednog festivala.