Kazalište Virovitica, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku i Teatar Fort Forno Bale/Valle udružili su svoje umjetničke potencijale i ostvarili predstavu („dramsko – lutkarsku poemu“) „U kažnjeničkoj koloniji“ Franza Kafke u režiji Vjere Vidov. Zbog zdravstvenih (ne)prilika otkazan je cijeli program Festivala mladog teatra u Balama pa je  premijera (19.9.2020.) spomenute predstave umjesto u Istri  izvedena u Kazalištu Virovitica (također i prva repriza 26.9. na koju se odnosi sljedeći tekst).

Kafka (1883.-1924.) je pisao puno i po nekoliko tekstova usporedno, tako da pojedini tekstovi nisu nikada dovršeni. Većina opusa (romani, pisma i veliki broj pripovjedaka)  objavljena je nakon njegove smrti zahvaljujući Maxu Brodu (1884.- 1968.) koji nije udovoljio prijateljevoj želji da posmrtno spali njegove rukopise. Iako je živio u Pragu i odlično govorio češki, Kafka je pisao isključivo na njemačkom jeziku. Krhka zdravlja, nesretan na svojem činovničkom poslu (koji mu je bio Brotberuf, znači donosio je kruh ili kako danas kažemo „plaćao račune“), nedorastao autoritarnom ocu i nesposoban uspostaviti trajni ljubavni odnos, Kafka se povlačio u književnost. U svojim je djelima  gradio svijet pun tjeskobe, straha i nepredvidivih zavrzlama u kojemu  su  njegovi bespomoćni likovi bili izloženi strašnim i mučnim  zbivanjima. Kako je sam izjavio, „neprestano se trudim priopćiti nešto što nije moguće priopćiti, objasniti nešto neobjašnjivo.“ 

Priča „U kažnjeničkoj koloniji“ (1919.) bavi se okrutnim kažnjavanjem osuđenika pomoću stroja sastavljenog od „crtača, drljače i postelje“ (prijevod Boris Perić), pri čemu  osuđenom nije poznata presuda (ionako će mu drljačom biti upisana na tijelo!). Priča počinje dolaskom putnika (putopisca) k časniku – egzekutoru koji mu oduševljeno i podrobno opisuje odlike stroja, tumači način kažnjavanju i objašnjava zapovjednu hijerarhiju. I dok se putnik čudi (čak zgraža), časnik tuguje zbog mogućeg nestanka cijelog sustava…

Poanta cijele priče je pomalo zamagljena, baš kako su zapisali dramaturzi predstave Nina Peručić i Filip Jurjević: „Bilo bi stoga krivo pokušati uprijeti prstom u ono što je pisac htio  reći jer bismo tada sasvim sigurno otkrili da nam je značenje spretno iskliznulo i već bježi nekim drugim smjerom“ (što djelomice nameće pitanje izbora baš ove priče?!). Osim što su prozno tkivo pretočili u dramsku formu,mladi su dramaturzi  dopisali tekstove u kojima se poigravaju vječnim (dakle i današnjim) stereotipima poput: „Biti ljevoruk znači bit naopak“. Sredinom pozornice dominira aparat / stroj (Krešimir Tomac) koji slijedi Kafkin opis, ali pomalo podsjeća na strojeve iz doba nijemog filma (Charlie Chaplin „Moderna vremena“, 1936.) pa si tom pomalo nategnutom usporedbom pokušavam objasniti dizajn triju natpisa koji se projiciraju između scena. Spomenuti natpisi i korištenje „kazališta sjena“ čine mi se prije dekorativnim nego nužnim jer ne doprinose  ni dramskom naboju ni dodatnoj spoznaji. Za dramatiku pojedinih prizora sasvim su dovoljni glazba (Ervin Lustig) i svjetlo (Leo Vukelić).

Predstava počinje dolaskom putnika (Davor Tarbuk) i časnika (Nenad Pavlović) iz zamračenog gledališta na pozornicu i njihovim razgovorom o stroju. Nenadano i bez vidljivog povoda, njih dvojica uzimaju lutke (Krešimir Tomac) koje su odjevene poput njih (Sandra Štrković) i nastavljaju razgovor istim glasom i tonom, gotovo ih usput animirajući. Niti  zbivanje niti atmosfera ne opravdavaju uvođenje lutaka… Sličan postupak „prijelaza“ iz dramskog u lutkarski svijet je i  prilikom pojavljivanja druge dvojice protagonista: osuđenika (Mihael Elijaš) i vojnika (Silvijo Švast). U ovom slučaju dodatna nelogičnost jest da lutke i njihovi animatori uopće ne sliče ni odjećom ni ostalim atributima (boja odjeće vojnika i njegove lutke se razlikuje; osuđenik je bujne frizure dok je lutka proćelava): kao da su se lutke „prošvercale“ iz nekog drugog miljea, a da nitko nema pojma ni kako ni zbog čega. Naime, prilično je jasno da uključivanje lutke u dramsko kazalište mora imati neko opravdanje, a to je najčešće situacija kada lutka može ili mora učiniti nešto što čovjek ne može. Jedini trenuci opravdanog korištenja lutke u ovoj predstavi jesu lijeganje  osuđenika, odnosno časnika u stroj…

Koliko je pojava lutaka u ovoj predstavi nepotrebna pokazuju scene u kojima glumci lutku opušteno drže za glavu. Iako su sva četvorica (posebno Tarbuk) u ovoj predstavi vrlo uvjerljivi kao dramski protagonisti, a ne sumnjam u njihovo poznavanje  animacije (obrazovani su za glumca i lutkara), čak ni njihova umješnost i dobra volja nisu uspjeli objasniti uključivanje lutaka u ovu, zapravo dramski oblikovanu predstavu. Takav pristup čudi utoliko što redateljica vrlo dobro poznaje zakone lutkarske umjetnosti (glumica je u Kazalištu lutaka Zadar) i zna da za miješanje različitih izričaja postoje razlozi: racionalni, emotivni ili estetski. Bez obzira na iznesene opaske, bio je užitak gledati mlade glumce, a nadam se da je ova suradnja  između Virovitice, Bala i Osijeka „početak jednog lijepog prijateljstva“.