Polumračna prostorija bez prozora i s nizom okomitih cijevi nedvojbeno ukazuje da se radi o podrumu u kojem se nekoga očekuje jer su u prednjem planu dvije jednostavne postelje.  Na stražnjem zidu se nalazi zatvoreni pravokutni otvor čija se namjena ne zna, ali se uskoro saznaje da je to mali kuhinjski lift. Ambijent odiše nužnom tjeskobnošću što znači da se radi o učinkovitoj (također i neobično lijepoj) scenografiji za čiji su izgled zaslužni scenograf Krešimir Tomac i oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj. Nakon podrobnog opisa onoga što sam zatekla na otvorenoj pozornici, trenutak je da se osvrnem na predstavu Lift za poslugu Harolda Pintera u režiji Marija Kovača u Kazalištu Virovitica (28.10.2025.).

Britanski glumac, redatelj, dramatičar i scenarist Harold Pinter (1930.- 2008.) rano je počeo pisati za kazalište. Djela nastala od  1957. do 1968. nazivaju se „komedije prijetnje“, a među prvima je jednočinka The Dumb Waiter (1959.) čija je praizvedba bila u The Hampstead Theatre Club u Londonu 1960., a sadržaj i jezik pokazuju Pinterovu pripadnost (uz Becketta, Ionesca, Geneta i druge) „kazalištu apsurda“. Naslov ne znači ni „nijemi“ ni „glupi“ konobar već „mali kuhinjski lift“ pa je u prvoj izvedbi na hrvatskom jeziku 1969. (prijevod Nada Šoljan, Zagrebačko dramsko kazalište/danas DK „Gavella“ , redatelj Vanča Kljaković) predstava nazvana Lift za kuhinju (također u GK „Joza Ivakić“ Vinkovci, režija Vjekoslav Janković,  2006.) i nije mi jasno zašto je umjesto „za kuhinju“  lift odjednom postao „za poslugu“?! Nisam zamijetila nikakve izvedbene odmake od teksta drame, a kako ne postoji niti napomena da se radi o novom prijevodu, sve je pomalo (ha, ha) apsurdno. 

Prva scena pokazuje Bena (Goran Koši) kako leži na krevetu i čita novine (povremeno izvještavajući o pročitanom) dok Gus (Mladen Kovačić) zavezuje vezice i potom izlazi iz prostorije. Na temelju zvukova otkrivamo da pokraj prostorije postoji i sanitarni čvor, a Gusova namjera da skuha čaj nagovještava postojanje (nekakve) kuhinje. Njihovi dokoni razgovori vezani uz čaj postaju žučni jer se nikako ne mogu dogovoriti kaže li se „pripali čajnik“ ili „pristavi čajnik“. Kada Gus otkrije da nema plina, rasprava postaje bespredmetna, a nisu jasni ni razlozi zašto su im dostavljene šibice ispod vrata. Podjednako ne znaju ni kada će im stići naredba koga moraju smaknuti, jer su oni plaćene ubojice i u ovom podrumu čekaju obavijest svojeg poslodavca (Pinter nije negirao utjecaj Beckettovog Godota).

Osim brbljanja, njihovo neizvjesno čekanje prekida „rondanje“ malog kuhinjskog lifta kojim dolaze narudžbe za razna jela (zaključuju da je iznad njih nekada bio restoran iako  opremljenost kuhinje nije baš zavidna) i Ben (čije su odluke   kao starijeg i iskusnijeg člana tima neupitne) naređuje Gusu da gore pošalje svoju  zalihu hrane. No, „netko“ gore nije baš zadovoljan kvalitetom poslane hrane (grickalice, mlijeko, čips  i slično) pa se Gus uzrujava (temperamentniji je od Bena), a kako narudžbe i dalje pristižu, on viče kroz otvor za lift da više nemaju ništa, da je „špajza prazna“. Odjednom proradi „cijev za prenošenje poruka“ i Ben saznaje koga treba ubiti. Saznajemo i mi, a možete i vi ako pogledate predstavu.

Prilično sam se iznenadila kada sam saznala da je Pinter postao dio kazališnog repertoara jer se virovitička publika unatrag zadnjih godine odviknula od ovakvih predstava, no budući da sam predstavu gledala s gimnazijalcima koji su stoički odgledali predstavu (malo im se priprijetilo na početku, ali mislim da bi oni i bez toga izdržali ovu predstavu: kratko je trajala i bila je prilično šašava) pa sam pomislila da nije naodmet ponovo krenuti u beskompromisan „boj za publiku“! Odnos Bena i Gusa je odnos moći i poslušnosti, ukazivanje na  opasnost u slijepom prihvaćanju autoriteta bez propitivanja i istraživanje apsurdnosti u svakodnevnim, običnim situacijama što Koši i Kovačić predano utjelovljuju (kostimograf Krešimir Tomac ih je odjenuo u crna „ozbiljna“ odijela). Njihova gluma se kreće između komike i zabrinutosti, a skladatelj Vid Novak Kralj znao je to nenametljivo, ali jasno istaknuti.

 Ono što meni u ovoj predstavi smeta jest pravocrtna, prilično opuštena režija: sve su izvedbene komponente besprijekorne a rezultat je manji od njihova zbroja.