Rečenicom „Počet ću od toga da je moj prijatelj Roko lud“  počinje roman Kratki izlet („frizirana inačica“ tiskana je 1964. u časopisu „Forum“, a konačna ukoričena verzija 1987.) pjesnika, novelista, romanopisca, dramatičara, esejista i prevoditelja Antuna Šoljana (1932.-1993.) koji je, usprkos  autorovim nijekanjima, smatran „političkom alegorijom“ (poticajan primjer je scena u kojoj putnici, slijedeći oznaku „ovdje skreni lijevo“, dolaze na rub provalije). Roman je pisan u prvom licu (pripovjedač je Rokov „predstavnik štampe“) i prati grupu mladih znanstvenika koje poduzetni Roko voda po unutrašnjosti Istre u potrazi za srednjovjekovnim freskama, ali vrućina i dugotrajno hodanje nagrizaju njihov entuzijazam. Grupa se pomalo rasipa jer se zadani cilj  ne nazire, a osobni interesi nadvladavaju zajedništvo. Uporni Roko i pripovjedač nalaze fratra koji čuva freske, ali one su toliko ruinirane da su postale gotovo nevidljive, kao i njihovo prijateljstvo, a time i njihovo daljnje zajedničko putovanje: „(…) nije mi preostalo drugo nego da ostanem ovdje kao ovaj fratar, pomiren s ruševinama ovog svijeta ili da krenem dalje kroz druge ruševine, dalje, dok ih ima i dok mogu.“  Slikovitost istarskog pejzaža i dinamika grupnog putovanja nagnala je filmskog redatelja Igora Bezinovića da po motivima romana (adaptacija Ante Zlatko Stolica) snimi dokumentarno-igrani film Kratki izlet (Velika Zlatna arena na Filmskom festivalu u Puli 2017.)

 Redateljica Marina Pejnović odlučila je predstavu Kratki izlet seliti po (unutrašnjim) prostorima Studentskog centra (i ranije se to radilo i znalo je biti zgodno), ali usprkos korištenja strukture romana u izvedbi, ponuđena adaptacija teksta (Vid Hribar, također skladatelj) u kombinaciji s video-projekcijama (Sara Salamon) promijenila je postojeću cjelinu u nepovezane scene (13.10.2025.). Nemam ništa protiv intervencija prilikom dramatizacije, ali ako se autorski pečat zamjeni vlastitim, tada bi se takvo što trebalo nekako i naznačiti, a ne „šlepati“ se pod tuđim (obično poznatijim imenom).

Scenografkinja i kostimografkinja Petra Pavičić je u svaki prostor intervenirala samo koliko je bilo nužno (ni kostimi se ne razlikuju od onog što se nosi „po doma“), pa na početnoj postaji, u studentskoj menzi zadržava sav namještaj i slaže ga za potrebe pub-kviza: publika se priklanja pojedinom voditelju i sjedi oko stolova s pladnjem na kojem su olovka i papir sa slovima koja valja zaokružiti kao odgovor. Pitanja su bila o Šoljanu i romanu Kratki izlet, ali nije se odgovaralo ponaosob, već zajednički na sugestiju voditelja grupe; bodovi su ovisili, prema njegovoj tvrdnji, o broju jednakih odgovora (kasnije nije bilo provjere točnosti!). Predvođeni Rokom (Domagoj Ikić) krenuli smo na drugu postaju (ispred menze) gdje smo promatrali Ivana (Kristijan Petelin) kako se divi ruinama (projekcije) i ponudama kredita kojima ne može odoljeti (tu smo ga izgubili).

Najveću je intervenciju doživio sljedeći prostor u nastavku jer je pretvoren u zadimljeni bar (dizajn svjetla Martin Šatović) gdje se uz rakiju (lažnu) raspravljalo o mogućem izboru jer je valjalo proći kroz jedna od vrata iznad kojih su blještali natpisi (poput: Alzheimer, rak, Parkinson, smrt u snu, infarkt) jedan strašniji od drugog  (tu smo izgubili Vladimira – Ivan Magud). Publika je odvažno promarširala kroz sva vrata jer je iznad svih vrata pisalo „dalje“. Ulazak u predvorje kina SC  doveo je pred tri „monstruozno goleme“ (Šoljan) žene koje su u ovom slučaju bile projekcije triju ljupkih djevojaka generiranih i animiranih putem tipkovnice (AI) u Petrovim (Lav Novosel) rukama što mu je omogućilo da s njima razgovara (one su se smješkale i mahale, ali on je očito toliko osamljen da mu je i to dovoljno) sve dok ima signala…

Svakoj od scena prisustvuje i Ofelija (Nika Ivančić), a njen je odlazak vezan uz dvoranu kina SC gdje naši protagonisti na pozornici postaju akademski građani, daleko, jako daleko od publike koja se šćućurila u zadnjim redovima ove impozantno velike dvorane: u crvenim togama oni primaju svoje diplome, a na ekranima iza njih vidimo kako na očigled stare (njihova se lica postupno mijenjaju dok ne poprime izgled glumaca srednjeg ili starijeg naraštaja: Dušan Gojić, Ivan Jončić, Damir Lončar, Zvonko Novosel i Alma Prica) i meni je taj dio bio najuspjeliji i najdojmljiviji trenutak predstave. Izlaz iz kina je mjesto gdje Roko napušta svojeg prijatelja (poziva taxi), najustrajnijeg tragača za freskama kojeg znamo samo pod imenom Novinar (Jakov Zovko) – on je u romanu pripovjedač i jedini koji može o svemu svjedočiti jer je jedini ostao do kraja. U predstavi je samo Novinar (bez Roka) našao osamljenog fratra (projekcija) i freske koje se rune i ta je zadnje postaja u Polukružnoj dvorani Teatra ITD u koju smo (očekivano) ušli kroz garderobu: nakon fratrove lamentacije, Novinar ustvrdi da se „ništa ne da izmisliti, da se sve već dogodilo“ i od svega ostaje osvijetljeni diktafon (metafora zapisa).

Što sam „profitirala“ od ove predstave? Veselilo me je vidjeti ove glumce, otkrila sam da još imam volje pratiti „per pedes“ predstave i ponovo sam posegnula za Šoljanovim romanom. Nisam li trebala ipak dobiti više?