Gordan Mihić (1938.-2019.) pripada među najplodnije srpske dramske pisce i scenariste no čak i oni koji poznaju filmove „crnog vala“ ili neka kasnija upečatljiva filmska ostvarenja, uglavnom poznaju njihove redatelje, ali ne i autore scenarija. Mihić je počeo pisati scenarije 1962. (Zvižduk u osam, režija Savo Mrmak) i njegov višedesetljetni opus obuhvaća neke antologijske filmove poput Kad budem mrtav i beo, Buđenje pacova“, Čuvar plaže u zimskom periodu, Pas koji je voleo vozove ili Dom za vešanje, no on je marno pisao i za televiziju i za kazalište. Kako je nekada dramski televizijski program bio vrlo produktivan, svoje su mjesto našle i dvije kratke Mihićeve drame o ljudima s margine: Gospodin Foka (režija Aleksandar Đorđević, 1968.) i Siroti mali hrčki (režija Vladimir Momčilović, 1973.). Spomenuta dramska djela su poslužila (uz određene promjene) za predstavu Samci u režiji Nine Kleflin i Bogdana Diklića i u koprodukciji GDK „Gavella“ (27.1.2026.) i Gradske kazališne kuće Bjelovar.
Predstava počinje pogledom u skromno namještenu sobu (ormar za spise, dva nasuprotno postavljena pisaća stola, visoko postavljeni prozori) u kojoj obitavaju dvojica (Prvi i Drugi), po svemu sudeći, besposlena činovnika. I dok Rakić / Drugi (Bojan Navojec) kunja za stolom, Krečković / Prvi (Bogdan Diklić) stoji i priča kao navijen skačući s teme na temu, bezbroj puta pričajući iste priče pa ga ovaj drugi više i ne sluša. Omiljene su mu teme bili drugovi iz vojske, vojni kuhar koji je stalno ratovao s mačkama govoreći: „Mačkovi pojeli državnu džigericu“ (jetricu op. a.) i jedan drugi koji je, gledajući vojnike nakon napornog marša, govorio „Mali dečki spavaju kao sivi hrčki“. Krečković bez pravog gramatičkog znanja uporno melje šireći teme na sve apsurdnije likove i odnose (o vješanju izmišljenog Nahtigala, miješa bogumile i prezbiterijance), dok se Rakić ne pobuni i nazove ga glupim. Uvrijeđeni Krečković ošamari Rakića, a ovaj ga udari stolicom po glavi i obojica završe kod Šefa (Domagoj Janković) koji želi saznati uzrok sukoba. Oni pokušavaju objasniti razvoj situacije, no nastaje sve veća zbrka jer i njihov nadređeni u priču unosi neke nove elemente, a i gramatika se zapetljava (jesu li hrčki, hrčkovi ili hrčci). Šef zaključuje da ga činovnici zafrkavaju te ih izudara i izbaci. Sljedeći je korak odlazak Šefa kod Ministra (Andrej Dojkić) koji se zgraža nad „divljačkim“ ponašanjem svojeg podređenog, no kako razgovor odmiče, priča poprima sve apsurdnije oblike što dovede do uzajamnog vrijeđanja i obračuna između Šefa i Ministra.
Kostimografkinja Marita Ćopo odijeva likove prema njihovom statusu, pa viša funkcija znači elegantniju osobu. Prvotna činovnička soba se izgledom ne mijenja puno (scenografkinja Tanja Lacko, dizajn svjetla Zdravko Stolnik) jer vladajuću hijerarhiju razlikuje priliv novca i stupanj moći, a ne drugačija mentalna struktura. Bezazlena prepirka dokonih činovnika prerasta u sve dulje i sve šašavije razgovore (kako su sugovornici na višoj funkciji), pa uvrede i sukobi dovode do skandala (o čemu pišu novine). Budući da su i razgovori i situacije sve bliži apsurdu, čudila me realistički vođena režija kojom je poništen taj učinak. I ne samo da je potpuno izgubljeno prvotno ozračje drame, nego su i glumci djelovali pomalo neodlučno (Dojkiću je donekle uspio prijelaz iz pomirljivosti u razdraženost). Iz Mihićevog teksta se zna da zbrka završava u kabinetu predsjednika Vlade, pa su pomalo iznenadili glazba (Tomislav Babić) i polumrak koji su zavladali pozornicom dok su binski radnici iznosili uredski namještaj i unosili krevet, stol i dvije stolice te okrenuli ormar za spise i tako uredski prostor pretvorili u stambeni. Ulazak zbunjene mlade žene (Natalija Đorđević) u sobu budi osobu koja leži zamotana u krevetu i u bunovnom muškarcu prepoznajemo Rakića koji prosvjeduje protiv njenog dolaska. Ona mu otkriva da je njegova susjeda Anđa (u originalu su nazvani Samac i Samica) i da joj je jako hladno (oboje su iznajmljenim sobama) i zato je došla vidjeti kako je kod njega te da bi se ugrijala, privoli ga da legne uz njega („Vi ste kao one starinske peći. Tako ste široki i sigurni – temeljni“). Drugo jutro se razilaze, scena se zatamnjuje a Šef (Janković) na ulici čita u novinama o sukobu. Druženje se nastavlja u sobi na Anđino inzistiranje i ona ga od milja počinje nazivati gospodinom Fokom. Od nje on ne želi ništa, ni da mu kuha ni da mu tepa ni da idu u kino jer ne želi mijenjati svoje životne navike, a i neugodno mu je zbog gazdarice (Jelena Miholjević) koja mu je nesumnjivo sklona. Anđa ga ipak uspije odvesti u kino, no on pobjegne na sredini filma i ona ga zatječe na klupi u parku i dok se prepiru, Ministar (Dojkić) u novinama čita o skandalu. Rakić se zbog Anđine upornosti odlučuje odseliti pa kaže gazdarici „Ili ona ili ja“ (vidimo Anđu kako tužna odlazi s koferom).
Mihić je s puno razumijevanja i s priličnom dozom nježnosti, napisao briljantni tekst o usamljenosti, o bojazni od emocija koje bi mogle dovesti do promjena s kojima se pojedinac ne želi, a možda i ne može, nositi. Iako vrvi komičnim replikama, ova je drama u suštini realistična, pa je i režija bolje pogođena tako da je priča pitka (uz nepotrebne prekide zbog čitanja novina) i šteta da nije završila onako kako ju je Mihić napisao. Za razliku od „činovničkog“ djela predstave, u ovom djelu je Bojan Navojec neodoljiv u prikazu obrambenih mehanizama u čemu mu je Natalija Đorđević, kao prestrašena, ali postojana nositeljica dobrih vibracija, bila odlična partnerica (čemu je i glazba doprinosila). Ali sve što je lijepo kratko traje, pa su se neumitni binski radnici opet dohvatili sobnog namještaja i eto kabineta Predsjednika Vlade (Ranko Zidarić) gdje se Ministar (Dojkić) opravdava jer je istukao Šefa: nakon niza apsurdnih rečenica, njih se dvojica također posvađaju i Premijer udara Ministra. Zidarić i Dojkić su prilično vješto priveli kraju Sirote male hrčke mada ne razumijem zašto su ove dvije drame na ovakav način povezane. Naime, nakon scene u Premijerovom kabinetu, opet „siroti mali binski radnici“ iznose namještaj i unose sobni jer je to opet soba u koju će se Rakić, nakon što je s Krečkovićem prokomentirao novinsku vijest o padu Vlade (Premijer je istukao Ministra), vratiti i dočekati novog stanara u sobi koju je napustila Anđa. A novi stanar je…
Gordan Mihić je napisao dvije zgodne jednočinke koje su po duhu, sadržaju i poruci osjetno različite pa ako ih se željelo postaviti na hrvatskim pozornicama (usput, usporedimo drame Siroti mali hrčki i Pljuska Nenada Stazića iz 1998.), mogla se napraviti predstava od dva samostalna dijela bez prtljanja s namještajima, bez nategnutih improvizacija i sa suvislim pričama. Ovako se dobila neka čudna mješavina u kojoj se nametnulo nosanje namještaja pa je nepravda da i binski radnici nisu došli na poklon. Ili kako je napisao Mihić: DRUGI: „Mi smo bre mali, mali ljudi – niko nas ništa ne pita, ništa od nas ne zavisi, nemamo nikakvog uticaja na velike događaje. Mi smo mali ljudi!“/PRVI: „Imaš pravo, mi smo sitna boranija“ (doslovno mahune, preneseno „sitne ribe“).