Zagrebačka umjetnička organizacija i udruga djelovanja u kulturi „Arterarij“ ne bježi u svojim predstavama od teških, dapače traumatičnih tema i fragilnih skupina, svjesni da tek izgovorena riječ može dočarati svu puninu počinjenog zla. Svako nasilje podjednako izaziva tjelesne i duševne povrede pa da bi mogla nastaviti živjeti, žrtva često pokušava događaj potisnuti u zaborav. Pokušava, ali rijetko uspijeva i podsvijest počinje vladati njenim životom, no posredno i životima njenih bližnjih. Posljedica višemjesečnog terenskog istraživanja o ratnim silovanjima na našim prostorima u vrijeme posljednjeg rata dovela je do dvije obiteljske priče (autori Dorotea Šušak, Mario Mažić i Romano Nikolić) ujedinjene u predstavi Kućica za pse u režiji Romana Nikolića (A. Heinza 2a, 30.10.2025.).
Izvedbenim prostorom dominira masivni stol (kostimografija Zdravka Ivandija Kirigin, skladatelj Damir Šimunović), za kojim sjedi majka (Anita Matić Delić) koja prepričava naoko banalna zbivanja s posla i otac (Dušan Gojić) koji priprema punjene paprike: usprkos njihovoj maloj razdaljini, posve je jasno, da se radi o različitim prostorima i različitim obiteljima. Majka sa sinom (Nikola Nedić) jede juhu pri čemu razgovaraju na neki rastrzani način, što pokazuje da ih oboje nešto muči – on sjedi s njom nevoljko, gotovo stalno je pognute glave i na sve njene nježnosti reagira pomalo smeteno. Oca posjećuje kći (Jelena Graovac Lučev) i on se nježno sjeća nje kao djevojčice (plete joj pletenice), ali i ispada bijesa zbog njenog nerazumijevanja matematike (ne zna koliko iznosi drugi korijen iz broja dva!). Očeva blagost bi se mogla protumačiti i kao izdvojenost iz stvarnosti jer ga, po svemu sudeći, muči nešto o čemu ne govori, nikome i nikada. Odrasla kći prilično rijetko obilazi oca (pitanje „kako si?“ pripada ritualu) i iako on pokazuje prema njoj puno ljubavi, ona smatra da nije bio dovoljno dobar otac. U njenom potresnom unutarnjem monologu saznajemo da je otac bio žrtva ratnog silovanja, ali da se nikada nije uspio s tim suočiti i ta ga je šutnja obilježila. Situacija između majke i sina se vrlo brzo otkriva: majka priča kako ne pije kavu jer je ona podsjeća na zlotvora kojem je morala skuhati kavu… nakon što ju je silovao. Matić Delić pripovijeda s punom sviješću o onome što se dogodilo iako žali zbog pasivnost s kojom je podnosila zlostavljanje (za koju je onda nalazila opravdanje). Pripovijedanje prekidaju izljevi sinove ljutnje zbog njene pretjerane brižnosti prema njemu („Imam 36 godina, a ti se ponašaš kao da mi je 6“), scene kada je kao šestogodišnji dječak (Davor Tarbuk), skriven u kućici za pse, svjedočio nasilju nad majkom i čvrsti zagrljaji koji bi trebali djelovati zaštitnički i terapeutski. Odrastao sin predbacuje si da nije obranio majku od silovatelja, a ona se prepustila bez borbe upravo zato da ga nasilnici ne bi otkrili i ubili. I dok se ona naknadno ljuti na prepuštanje nasilnicima, on se stidi svoje tadašnje nemoći: trideset godina nije se usudio pogledati majku u oči i ne zna kakva joj je boja očiju! Njihovi zagrljaji i plačem gušeni monolozi nose jaki emotivni naboj, no meni su najpotresniji prizori s Tarbukom, od uvodnog psećeg trka i lajanja preko mokrenja u hlače (scena presvlačenja u kojoj se vidi bezazlena golotinja malog dječaka doista „grize za srce“) do nagovaranja na igru s vojničkim figuricama: njegov nevini izraz lica i ekspresionističko glasanje upečatljivo ilustriraju posljedice koje je nasilje nad majkom ostavilo na djetetu.
Publika sjedi nadomak prostora igre, okružujući scenu s tri strane tako da se, ma kakav položaj zauzeli glumci, mogu pomno pratiti njihove grimase i govor, svjedočiti iskrenom naporu da se, makar kazališnim činom, pokušaju definirati neka mučna (ratna) nasljeđa.