Mada mnogi smatraju ljubavnu književnost „niskim“ žanrom, opsežni roman Ana Karenjina (1873.-1877.) ruskog klasika Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828.-1910.) nikada nisu uvrstili u tu kategoriju iako se roman, usprkos mnogim raspravama o vjeri, ekonomiji, politici i strukturi ruskog društva, bavi raznim ljubavnim „kategorijama“, od flerta, rađanja ljubavi i braka do preljuba i ljubavnog kraha. U predstavi Ana Karenjina koja je u produkciji Nacionalnog kazališta Katalonije gostovala u Zagrebačkom kazalištu mladih (11.4.2025.), redateljica Carme Portaceli i autorica adaptacije Anna Maria Ricart Codina su „očistile“ sadržaj od svih „mudrovanja“ i zadržale su samo ljubavne i bračne odnose među parovima, pa se na pozornici redaju ljuta Doli (Bea Segura) koja odlučuje napustiti supruga Stivu (Eduard Farelo) zbog njegova preljuba, zaljubljeni Levin (Bernat Quintana) koji uporno pokušava osvojiti ljupku Kiti (Miriam Moukhles) u čemu  uspijeva jer ona spozna njegove vrline i napokon elegantna Ana (Ariadna Gil) i galantni Vronski (Borja Espinosa) koji stupaju u strastvenu vezu radi koje ona napušta  supruga (Jordi Collet) i postaje izopćenica iz društva (za razliku od Vronskog koji je i dalje omiljen).

 Alessandro Arcangeli i Paco Azorin grade scenografiju od  kružno postavljenih tračnica (vlak je ključni element u Aninom životu) unutar kojih se uspostavlja prostor za druženje likova (pokret i koreografija Ferran Carvajal) ili se oni (frekventno) po njima voze, a sugestivne video projekcije (Joan Rodon), pune dramatičnosti i ljepote, dočaravaju ambijente i ozračja (svjetlo Ignasi Camprodon, zvuk Carles Gomez) presudna za zbivanja. Poveznicu među scenama i likovima uspostavlja i glazba (Jordi Collet), dok razlika u bojama kostima (Carlota Ferrer) u prvom odnosno drugom djelu predstave najavljuje promjenu ugođaja iz ugodnog u socijalno manje prihvatljiv.  Zanimljivu ulogu u ovakvom pristupu ima pripovjedačica (Andie Dushime) koja se, vodeći kroz zbivanja, nerijetko prepire s likovima.

Prepričavanje sadržaja predstave je posve izlišno jer usprkos uočljivih zahvata, izvedba čuva emotivne odlike Tolstojevih likova  i njihove odnose, a da je autor dobro znao o čemu piše pokazali su njegovi dnevnici u kojima je bilježio svoj buran predbračni život. Poput Levina (djelomično autobiografskog lika) i on je uoči vjenčanja svoje dnevničke zapise dao na čitanje svojoj šesnaest godina mlađoj zaručnici Sofiji, no ona nakon toga, tvrde izvori, više nikada nije posve vjerovala u njegovu vjernost (mada se na njihovu imanju Jasnaja Poljana teško mogao sakriti od ičijih znatiželjnih očiju). Tolstoj je tjelesni lik Ane Karenjine  oblikovao prema Puškinovoj kćeri Mariji, a prikaz njene smrti utemeljio je na  stvaranom događaju (kao mnoge  druge predstave, i ova završava tom scenom iako roman nije njome završio). Poput zlogukog proroka, Tolstoj je u opisu Anine smrti „predvidio“  svoju smrt: pobjegavši u poznim godinama (82) od kuće (navodno  od Sofijine ljubomore), našao se na željezničkoj stanici u Astapovu  gdje se prehladio i umro od upale pluća.

U najavama ove predstave isticana je samo glumica Ariadna Gil, što pripisujem njenoj filmskoj karijeri, ali ova predstava ni u kom slučaju nije „solistička“ jer sudbina glavne junakinje  dolazi do izražaja tek u njenom odnosu s ostalim likovima (glumcima) i u djelovanju vizualnih i zvučnih komponenata (ponovo ističem izuzetne projekcije i sjajnu glazbu). Ovaj puta mi duljina predstave (preko tri sata) nije smetala jer su me vizualna ljepota i uživljena izvedba od prvog trenutka potpuno „zarobile“.