Postoje drame koje svoje čitatelje i(li) gledatelje „zavedu“ na prvi pogled. Meni se to desilo pri susretu s Krležinom dramom U agoniji i za razliku od brojnih drugih Krležinih drama, ovu mogu uvijek iznova gledati. Pri tome predano „vrebam“ način na koji će glumci utjeloviti likove, što će dramaturg učiniti (ljubljenom) tekstu i kako će redatelj oblikovati cjelinu. Krleža je spomenutu dramu zamislio u dva čina (1928.) i mada je kasnije dopisao treći čin, češće se izvodi ova prvotna verzija. Zanimljivo je da njegova supruga Bela Krleža nikada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nije odigrala glavni ženski lik, Lauru Lenbachovu (kako je navedeno u programskoj knjižici) iako se radi o vrlo poželjnoj ulozi.
Zbog konceptualnih razloga redatelj Ivica Buljan poželio je u zajedničkoj izvedbi povezati Krležinu fantaziju Aretej i dramu U agoniji, ali svjestan da u ovom „užurbanom“ vremenu publika nevoljko prati dulje predstave, razdvojio ih je u dvije samostalne predstave. Zahvaljujući toj odluci, na pozornici zagrebačkog HNK je nakon više od dvadeset godina opet postavljena predstava U agoniji u izvedbi od dva čina (9.6.2021.). Adaptaciju teksta i dramaturgiju preuzeo je Vid Adam Hribar pojednostavljujući Krležin jezik na sličan način kao u fantaziji Aretej večer ranije (Olginu kritiku pročitajte ovdje). Tako je, na primjer, preveo njemačke izraze na hrvatski jezik, čime je zanemario „agramerski“ razgovorni način, ujednačavanjem Laurinih rečenica izgubio je razliku između njezine ljutnje spram supruga (kojega „persira“) i simpatije koje gaji prema Križovcu, nepotrebno je okrnjio rečenice, a ne mogu vjerovati da nema (barem je ja nisam čula, niti pročitala u programu) ogorčene Laurine primjedbe o „dobro skrojenom sakou“ koja je postala zajednički nazivnik svih razočaranih žena (u kazalištu i izvan njega!).
Scenograf Dalibor Martinis opremio je Laurin „šnajderaj“ prekrasnim „zenitističkim“ plakatima, vjerojatno potaknut podudarnošću vremena djelovanja spomenutog avangardnog likovnog pokreta i nastanka drame, ali prema ugođaju drame jasno je da se radi o malograđanskoj sredini i da ovaj zanimljiv i dopadljiv likovni zahvat nema nikakve veze s Krležinom dramom (kao niti recitacija Ristićeve „Turpitude“). Ana Savić Gecan odjenula je muške protagoniste u sličnu odjeću pa se ne uočava razlika u njihovom društvenom statusu. Laurina haljina je pomalo nespretna i neprimjerena za profesiju kojom se bavi.
Zatočena u nesretnom braku s barunom Lenbachom, konjaničkim oficirom i profesionalnim kartašem (Krešimir Mikić) koji ju je jednom davno šarmirao, Laura (Nina Violić) zarađuje radom u vlastitoj galanterijskoj radnji i intimno prijateljuje s odvjetnikom dr. Ivanom Križovcem (Livio Badurina). Njezin život njiše se između očaja i nade, prikrivene želje za Lenbachovom smrću i žudnje za brakom s Križovcem. Kada se Lenbach u afektu ustrijeli, Laura odjednom shvaća da se od Križovca nema čemu nadati i njezin život gubi smisao. Krležini likovi uglavnom jako puno govore, ali njihovi osjećaji ostaju duboko zapretani, tako da svaka nagla gesta izaziva čuđenje kod sugovornika. Primjer takve scene je kada Križovec nakon Lenbachovog samoubojstva ne pokazuje razumijevanje za Laurino rastrojeno stanje nego lamentira o noćnoj leptirici, pa kada ogorčena Laura „furiozno“ ubija leptiricu Križovec ostaje zatečen. Vremenom dolaze do izražaja različite premise na kojima počiva njihov odnos što Laura precizno definira: „… ti (si) bio moj ozbiljni i iskreni doživljaj, a ja tvoj flert!“.
Izabravši za ulogu Laure Ninu Violić, krasnu glumicu i zanosnu ženu, a za ulogu Križovca pomalo stisnutog i samozatajnog Livija Badurinu, Buljan je donekle zadao njihove pozicije pa neočekivani strastveni poljubac u Laurinoj radnji nema nikakvog pokrića, niti u Krležinom zatajnom prikazu tjelesnosti niti u njihovom odnosu (navika je nadomjestila strast). Mikić kao Lenbach vrlo dosljedno formira lik pripitog, djelomice neprisebnog očajnika pa se meni njegov odnos prema Lauri čini uvjerljivijim od njezinog s Križovcem. Ksenija Marinković je izvanredno odglumila neveliku, ali u društvenim silnicama važnu ulogu ruske emigrantice Madeleine Petrovne i još jednom potvrdila da za dobre glumce nema malih uloga. Ne vidim nikakvog razloga za izvirivanja kostimiranih likova iz pozadine (Marin Klišmanić, Ivan Colarić), jer publici stvaraju pomutnju, a ono troje nevoljnika ionako ima svojih problema.
Ne znam je li ovako osmišljena drama U agoniji ostatak napuštene kompilacije ili bi ovakva bila da je stvarana nezavisno, ali ono što mi smeta jest pojednostavljenje teksta. Iako je sadržajno ostala netaknuta, izgubila je prepoznatljivu atmosferu tipičnu za Krležin „glembajevski“ ciklus.