Redatelj i ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Ivica Buljan zaželio se „dijaloga s Krležom“ pa je nakanio u istoj večeri izvesti dvije bardove drame, rijetko izvođenu fantaziju Aretej ili Legenda o Svetoj Ancili (1959.) i omiljenu dramu U agoniji (1928.), u objema prepoznajući agoniju na razini makro i mikro svijeta, bricolage kako to u kazališnoj knjižici tumači Suzana Marjanić. U međuvremenu se, očito, Buljanu redatelju suprotstavio Buljan gledatelj pa se diptih razdvojio na samostalne predstave u dvije večeri za redom s istim autorskim timom, ali različitim izvođačima (osim Ksenije Marinković; Olginu kritiku predstve U agoniji pročitajte ovdje).

Povezujući u svojoj fantaziji likove koji su živjeli u tisućljetnom vremenskom razmaku, Krleža omogućuje susret čuvenog antičkog liječnika Areteja iz Kapadokije (nesigurni podaci govore da je živio u 2. stoljeću, ali ga Krleža premješta u 3. stoljeće) s doktorom Morgensom  iz 1938. kako bi u opsežnim diskusijama pokazao da se odnos politike prema ljudima nije ni u čemu promijenio. Dok su u antičkom dobu rasprave vode  između Areteja, njegove pokrštene supruge Livije Ancile i šefa palatinske policije Kaja Anicija, u 20. stoljeću su u istom odnosu liječnik Morgens, njegova snaha Klara Anita i barun van der Blooten. U oba slučaja vlast prijetnjama i ucjenama  traži od liječnika da potpiše lažnu potvrdu o smrti. Glavni naratori su dvojica anonimnih apatrida (A i B), a poveznicu  između nekadašnjeg Aretejevog doma i današnjeg arheološkog spomenika čini turistički vodič (čičerone).

Za potrebe izvedbe (8.6.2021.) Krležin je Aretej doživio preinake pa je nekoliko muških likova promijenilo spol tako da su apatridi postale apatritkinje A i B (Alma Prica, Ksenija Marinković), Vanja Matujec je preuzela ulogu turističke voditeljice, a Vlasta Ramljak je doktora preobrazila u doktoricu Morgens. Osobno ne vidim svrhu toga niti sam uočila neki kvalitativni pomak pa proizlazi da je jedino opravdanje  „nategnuti“ komentar da su Krležini „ženski likovi pod ručnom kočnicom“ (Hribar).

Mladi dramaturg Vid Adam Hribar (1993.) vrlo se pomno pozabavio Krležinim tekstom pa osim dobrodošlih postupaka (kraćenje replika ili premještanje scena ) unosi i neke kojim ne prepoznajem razloga poput gramatičkih intervencija (osim onih nužnih zbog zamjene spola likova, on mijenja glagolska vremena i brojeve), prepričavanja radi pojašnjenja  nedoumica koje su nastale izbacivanjem rečenica, prijevoda  stranih izraza, promjene didaskalija ili usputnih dopisivanja. Očekivano, najveće su intervencije doživjeli umjetnički opisi turističke voditeljice jer ih onako zgusnute lakše podnosi papir nego pozornica, ali ne znam uočava li Hribar da je svojim zahvatima „ispuhao“ Krležin literarni naboj. Tekst koji (čak i  ovakav) nije lako pratiti izgubio je onu „krležijansku“ atmosferu koju je autor dvadeset godina pomno izgrađivao. Ovako pojednostavljen Aretej nije postao boljim dramskim djelom, već je od kazališnog čina postao lektira.

Prva scena predstave prikazuje vrtnju „sobe vremenovanja“ scenografa predstave Dalibora Martinisa (s kojim razgovara Lana Barić) u kojem se četiri posve jednako uređena prostora razlikuju po izgleda tulipana u vazi (simbol protjecanja vremena) i položaju mladog muškarca u kutu sobe. Nakon ovog razgovora dolazi čičerone sa svojom turističkom grupom,  potom slušamo mudrovanje apatritkinja i odjednom „ničim izazvani“ nahrupe binski radnici koji za čas razmontiraju scenografiju (taman kada sam se počela pitati prikazuju  li se scene obrnutim redom) i na njezino mjesto dolazi „atrij Aretejeva stana“ nalik „pješčaniku“ (vrlo efektno praćen odrazima). Koja je bila svrha one prve scenografije, pitanje je sad? Kostimi Ane Savić Gecan bogatim naborima i zlatnim bojama na izvrstan način prikazuju moćnog Kaju (Mislav Čavajda) i koketnu Liviju (Jadranka Đokić) te običnom haljom zanesenog Areteja (Milan Pleština), što uz novu scenografiju vrlo dobro izgleda. No, zašto njih troje tako urlaju jedno na drugo, nisam dokučila. Ako bi netko trebao biti glasniji od ostalih, to je nesumnjivo nositelj vlasti i moći Kajo, a nikako vrhunski učenjak Aretej. Uglavnom ta njihova uzajamna uvjeravanja postaju naporna i napokon odlaze praćeni neobičnom glazbom (Mitja Vrhovnik Smrekar).

Povratak iz antike u predratnu Europu dovodi do susreta apatritkinja i doktorice Morgens, ali i do nenadane pojave  Areteja. Umjesto arheološkog lokaliteta izranjaju fotelje i nalazimo se u hotelu „XX century“ gdje doktorica Morgens prolazi torturu nalik onoj koju je svojedobno iskusio Aretej: barun van der Blooten (Dušan Bućan) njoj i njezinoj snahi (Lana Barić) prijeti zatvorom jer ona ne želi krivotvoriti smrtovnicu. Prisutni Aretej u barunu prepoznaje Kaju (Krleža je smatrao da isti glumac treba glumiti baruna i Kaju, a ista glumica Liviju Ancilu i Klaru Anitu što su poštovali redatelji Mirko Perković 1959. u HNK Zagreb, Georgij Paro 1972. na DLJI i Zlatko Vitez 2006. u DK „Gavella“.) i agresivno reagira. Nakon još nekoliko filozofskih opaski ova zamorna i spora priča dolazi svojem kraju… Uz spomenute likove u predstavi se pojavljuju Ivan Colarić, Filip Vidović, Marin Klišmanić, Damir Markovina i (nakon vrtnje u „sobama“ ) u ulozi maitre'd hotel Tin Rožman. Ne znam bolje okončati ovaj tekst nego navesti repliku apatritkinje B koja na  Aretejevo pitanje: „…zar ne vidite da se nešto zbiva?“ odgovara: „Kako da ne vidimo? Ništa drugo i ne radimo nego gledamo kako se to sve glupo zbiva…“