Radnja predstave Venera u krznu Tespian teatra započinje u gotovo sterilnom prostoru: redatelj Thomas Novachek (Vibor Kreković) ostaje sam nakon još jedne neuspjele audicije, frustriran glumicama koje „ne osjećaju” senzibilnost Vande von Dunayev. U tom umoru od traženja pojavljuje se Vanda (Tonka Mršić). No ova je neposložena, bučna i nikako tip glumice kakvu je zamišljao. Njezin dolazak remeti sve unaprijed postavljene planove, kriterije i okvire. Od tog trenutka priča se počinje savijati, lomiti i preslagivati, donoseći nekoliko iznenadnih obrata koji mijenjaju odnos moći na sceni.
Iako se dramaturški očekuje stalni sudar između redatelja i glumice, dinamika koju tekst Davida Ivesa obilno nudi („To be the slave of a woman, a beautiful woman, whom I love, whom I worship”), ovdje je ta napetost tek blago naznačena. Predstava traje sat i pol, ali dramatični vrhunci, prijelomi i podtekstualna tenzija djeluju razvodnjeno. Da je glumački rad bio uvjerljiviji, vjerujem da bi se dinamika odnosa puno potpunije mogla izgraditi i u kraćem, sat vremena dugom formatu. Ovako se sve skupa razvlači, bez željene dramaturške gustoće. Tonka Mršić u ulozi Vande Jordan zapinje već u startu. Prenaglašeno žvakanje, koje bi trebalo dočarati sirovost karaktera, djeluje nerealno i pretjerano karikirano. Slično vrijedi i za nebrojeno puta izrečene psovke. One više zvuče kao forsirani pokušaji da se publika zabavi „lakšim“ sredstvima, nego kao organski dio Vandinog karaktera. S druge strane, njen prelazak iz Vande Jordan u Vandu von Dunayev izveden je spretno i predstavlja jedan od boljih trenutaka predstave. Upravo je rezerviranost i suptilna natruha elegancije Vande von Dunayev daleko uvjerljivija i intrigantnija od pomalo preglumljene Vande Jordan.
Vibor Kreković kao Thomas Novachek ostaje na razini solidnog. Ništa više, ništa manje. Njegov redatelj je dovoljno prisutan, ali rijetko doista dubinski proživljen. Nedostaje slojevitosti koja bi dodatno pojačala odnosni naboj između njega i partnerice. Raditi predstavu o seksualnoj fantaziji i mazohističkom obrascu ponašanja zahtijeva ne samo odvažnost, nego i finu glumačku i redateljsku preciznost.
Glazba Luke Leme je nenametljiva i korektno uklopljena. Ne stvara poseban pečat, ali ni ne smeta. U predstavi koja pati od većih problema, glazba ostaje jedan od stabilnijih elemenata.
Najveća slabost predstave nedvojbeno je oblikovanje svjetla (Endi Krakić). U kazalištu, vizualna atmosfera mora biti saveznik glumačkom i dramaturškom radu. Ovdje se, nažalost, događa suprotno. Na scenu je postavljen stol prekriven smeđim stolnjakom i fotelja u znatno svjetlijem tonu. Prvobitno sasvim dovoljno i ugodno. No, pozadina pozornice Kazališta lutaka Zadar potpuno je crna, a rasvjetu su pretežno činile dvije svjetiljke. Jedna sa strane, a druga točno iza glumca. Kontrast svjetala tih svjetiljki i crne pozadine je toliko jak da kod gledatelja stvara izrazitu nelagodu. Predstava umjesto ugodne i sugestivne vizualne ambijentalnosti nudi efektnu, ali prenapornu sliku, otprilike kao da u potpunom mraku držite upaljena dva upaljača i pokušavate gledati u njih sat vremena. Olakšanje dolazi tek pred kraj predstave, kada se te svjetiljke napokon gase. Iako su i dalje primjetne, barem više ne stvaraju nelagodu.
Venera u krznu, kojoj režiju potpisuju Mršić i Kreković, imala je potencijal biti oštra, duhovita i napeto izgrađena igra moći između dvoje likova. No zbog dramaturške razvodnjenosti, glumačkih neujednačenosti i dobro osmišljenog, ali nezgodno izvedenog osvjetljenja (barem na zadarskim kazališnim daskama), ostala je samo solidna ideja nedosljedno pretočena u izvedbu. Šteta, jer su neki elementi, posebno transformacija Tonke Mršić u Vandu von Dunayev, pokazali kako bi ova Venera mogla izgledati kada bi svi dijelovi slagalice jednako snažno funkcionirali.