Devet godina stara predstava Istarskog narodnog kazališta iz Pule Mistero buffo talijanskog književnika Darija Foa (1926. -2016.) gostovala je, još uvijek neobično svježa i poletna, na XIV. Gumbekovim danima (15.5.2021.). Ovu monodramu poznajem u izvedbi Dražena Šivaka i režiji Lee Delong (Olginu kritiku pročitajte ovdje, Igorovu ovdje) pa me dodatno zanimala ova gostujuća, prevedena na istarsku čakavicu (Valter Roša i Aleksandar Bančić) u izvedbi Valtera Roše i režiji (opisanoj kao savjetovanje ) Aleksandra Bančića.
Fo je napisao seriju monologa u kojima prepričava epizode iz Isusovog života na zabavan, naglašeno alternativan način jer u prvi plan stavlja Isusovu ljudsku narav. Bančić i Roša odabrali su četiri „komična misterija“ i njihov se odabir s onim Šivakovim poklapa samo u priči o Lazarovom uskrsnuću. Na samom početku Roša publiku uvodi u svijet putujućih lakrdijaša koji govore izmišljenim jezikom (grammelot) nalik frfljanju koji publika više naslućuje nego razumije. Jezik koji slušamo i koji se, kako Roša kaže, sastoji od šest čakavskih dijalekata, odlično razumijemo, ali ga nikako ne bismo mogli ponoviti.
Prva priča na zastrašujući način prikazuje gladnog Zannija (pronicljiv sluga i prevarant iz komedije dell'arte) koji, nakon što je pojeo gomilu hrane, pojede i samoga sebe! Lazarovo uskrsnuće je poznata priča o Isusovom oživljavanju mrtvog Lazara, ali Fo taj čin smješta u svijet spektakla: grobar naplaćuje ulaznice, publika pokušava zauzeti dobra mjesta pri čemu se dovikuje i larma (netko prepoznaje Marka iz Isusove pratnje pa ga doziva), tako da scena odražava sve odlike važnog društvenog događaja. Roša vješto „prelazi“ iz lika u lik, neobično vjerno dočaravajući ozračje u kojem gomila svjedoči čudu.
Prvo čudo mladog Isusa je primjer istinske apokrifne priče, a odnosi se na Isusovo djetinjstvo („priča za popunjavanje rupa“ kako nam tumači veseli pripovjedač, „budući da Novi Zavjet pokriva tek dio Njegova života“). Dakle, priča prikazuje petogodišnjeg Isusa koji, već svjestan svojih čudotvornih moći, zbog igre oživljava glinene životinje i time osvaja simpatije svojih vršnjaka. Međutim, kada jedan od dječaka porazbija glinene igračke, Isus plačući traži pomoć od Oca (ne Josipa, naravno), ali mu ovaj odvraća da neka sam sredi problem, jer je i on Bog. U epizodi se nižu brojne zabavne scene, ali i naglašena netrpeljivost djece prema Isusu (zbog čega se laća čuda). Iako bi pravovjerni kršćani mogli u ovoj priči prepoznati određeno bogohuljenje, tekst na izrazito zabavan, neposredan i iskren način prikazuje dječji svjetonazor pa doista nema mjesta zamjerkama. Uostalom, ako je Spasitelj trpio bol i vapio na križu, nema razloga da se njegova ljudska narav ne očituje i u manje dramatičnim uvjetima.
Za razliku od prije opisanog oživljavanja glinenih kipova, pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj je prvo Isusovo čudo zapisano u Novom Zavjetu. Roša je izuzetno temperamentno prikazao kako je obitelj očajavala kada je za vrijeme svadbe ostala bez vina, kako su se uokolo petljali arhanđeo i Dioniz (pijanac) koji mu je očerupao krila i kako je smireni momak koji se tu zatekao s majkom sredio pomutnju pretvarajući vodu u vino („San ga učinija ja“ pohvalio se novopečeni vinar, kako nam je to posvjedočio Roša).
Vjerske teme koje u ovom slučaju prate Isusovo djelovanje, ne praveći razliku između onih zapisanih u Bibliji i onih dopisanih (1969.), ne bave se načelima vjere već „razotkrivaju i ismijavaju one koji religiju iskorištavaju za svoje vlastite ciljeve“ (zapisano u programu). Rošina neposredna, dinamična i uvjerljiva interpretacija Foovih humaniziranih novozavjetnih epizoda gradi jedan sretniji svijet u kojem Isusa doživljavamo kao dobrohotnog susjeda.