Dječje kazalište Dubrava je neveliko, ali ambiciozno kazalište i malo je jutara kada se u  dvorištu ili predvorju ne čuje graja nestrpljive djece iz vrtića ili škole. Repertoar „pokriva“ nove i poznate naslove, ali ne zaobilazi ni lektiru, pa se na pozornici odnedavno pojavila „omiljena“ lažljivica iz romana Lažeš, Melita (1965.) Ivana Kušana (1933.-2012.) u dramatizaciji i režiji Lee Anastazije Fleger (16.10.2025.). Budući da je Kušan maštovit i duhoviti pisac, djeca ga rado čitaju i rado gledaju predstave po njegovim romanima, pa su Melitine izmišljotine prilično često „pohodile“ pozornice u raznim varijantama. Tako je i u ovom kazalištu 2000. godine postavljena monodrama s Vesnom Ravenšćak u režiji Franke Perković.

Zašto Melita stalno nešto izmišlja, zašto na pitanja odgovara nekom neistinom, zašto Melita laže? Odrasli ciljano izgovaraju laži zbog osobne zaštite ili prikrivanja grešaka, manipulacije ili da bi impresionirali svoju okolinu, dok grupacija poznata kao  patološki lažljivci to čine ne mareći za moguću korist i svojim nevjerojatnim pričama (čak nesvjesni stupnja neistine) skreću pažnju na sebe. Neke Melitine priče su moguće (pobjegao je pas, san o broju dobitne srećke), neke su od prve sumnjive (rušenje plafona u učionici, slomljene noge), no niti jedna nije  stvarna. Naravno da se uvijek otkrije kako se doista zbilo, pa kada teta Melanija pozove mamu (Mirela Videk Hranjec) da je posjeti jer boluje, tata (Jurica Marčec) i Melitin brat Neno (Igor Jurinić) odluče Melitu (Lidija Penić-Grgaš) odviknuti od laganja i dogovore s njenim prijateljima, Vericom (Videk Hranjec) i Šiljom (Marčec), da svaku Melitinu laž pretvore u istinu. I doista, štogod Melita kaže, drugi se dan dogodi. To  Melitu u početku čudi, ali onda počinje strahovati jer neke njene laži nisu bezazlene: nakon što je izmislila događaj, zaista je ostala bez psa, ptičice i prijatelja (koji su „zaljubljeni“ i zato se s njom više ne druže, baš kako je opisala). Melitina izjava da u njihovom vrtu medo jede jagode nagnala je tatu da se preobuče u medvjeda, ali se neočekivano otkrilo da je pravi medo pobjegao iz zoološkog vrta i zbilja jede njihove jagode. Jedina osoba koja razumije Melitinu potrebu za neobičnim pričama jest slikarica (Videk Hranjec) koja neprestano slika plavo sunce i pokušava Melitu poučiti  razlici između mašte i laži…

Mamin povratak „uvodi red“ u obitelj jer se otkriva da svi izmišljaju, odnosno pomalo lažu: teta Melanija nije bila bolesna, nego je željela da je mama posjeti, tata je zdrav, a bolovanje je od liječnika iskamčio kako bi ostao kod kuće, debeli Neno potajno jede i laže da nije jeo jagode, iako svi vide da je s  puderom pokrio alergijske prištiće. Samo slikarica priznaje da namjerno slika drugačije od stvarnosti jer joj se tako sviđa. Melita je ogorčena na sve koji su je ismijavali, jer  umjesto da joj kažu da laže, njene laži su pretvarali u prave događaje („Svi izmišljaju a ljute se kad drugi izmišljaju“). Kušan je nesumnjivo na Melitinoj strani (koja izmišlja kako bi je svi pozorno slušali) pa na kraju „dozvoli“ da šleper razbije tatin auto, a srećka s izmišljenim „dobitnim“ brojem (koju joj je podmetnuo Neno, a ona ju je, kada je otkrila prevaru, ljuta pocijepala) zaista postaje dobitna i tako njene laži, piščevom ljubaznošću, postaju stvarnost.

Lijepa i maštovita scenografija (scenograf Petar Novak, dizajn svjetla Vesna Kolarec) prikazuje dnevni boravak u ružičastoj boji čime je ostvaren odličan spoj stvarnosti (namještaj, vrata) i mašte (nitko ne bi kupio namještaj takve boje; valjda?!) dok je školska učionica određena školskom pločom ispred koje sjede učenici (Melita, Verica i Šiljo) ispred kojih šeće profesor engleskog jezika (Jurinić). Kostimi (Tea Bašić Erceg) su također u veselim bojama pa kako osim Penić-Grgaš svi glumci ulaze u nekoliko uloga, odjeća i frizure su presudni u oblikovanju lika. Kolorističke kombinacije scenografije i kostima ambijentu daju nadrealni dojam (tako i treba biti) a tome se ni glazba nije suprotstavljala (Frano Đurović). Glumački ansambl se lijepo snašao u prijelazima između uloga i u svakom su liku  uvjerljivi. Ukratko nema slabih mjesta. Međutim, čini mi se da je predstava preduga (70 min) i da brojnost scenografskih promjena, usprkos zavidnoj brzini, usporava ritam. Pretpostavljam da bi drugačije grupiranje scena/epizoda ili „preskakanje“ pojedine promjene učinilo predstavu pristupačnijom (gledala sam s pučkoškolcima pa…).