„Kazalište sam bez zgrade“, izjavio je u jednom razgovoru glumac Dražen Šivak (1974.), tako da je najnoviju predstavu,  monodramu „Mistero buffo“ Darija Foa u režiji Lee Delong premijerno izveo u Zagrebačkom plesnom centru (22.1.2019.), dok sam je ja zatekla u kafiću „Botaničar“ (3.3.2019.).

Talijanski književnik i glumac Dario Fo (1926.-2016.) u svojim se komedijama na kontroverzni način (politički snažno obojano) bavio običnim životnim temama u čemu mu je svestrano pomagala supruga, glumica Franca Rame (1929.-2013.). Iako nagrađen Nobelovom nagradom (1997.), Fo je imao priličnih nevolja s konzervativnim talijanskim krugovima (desna politička orijentacija, crkva), a Rame je to vrlo doslovno iskusila 1973., kada ju je grupa neofašista otela, mučila i silovala (što je ona, nakon oporavka, pretočila u izvedbu).

Naslov „Mistero buffo“ (ostavljen u talijanskom originalu)  asocira na srednjovjekovna prikazanja (misterije) tematski vezana uz biblijske priče (posebno novozavjetne) ispričana na smiješan način (u ovom slučaju ironično i podrugljivo). Prema nekim izvorima, naslov je inspiriran dramom Vladimira Majakovskog „Misterija buf“ (1918. režija Vsevold Mejerhold, likovnost Kazimir Maljevič) koji je uz drugu verziju drame (1921.) zapisao: „…u budućnosti bi sve osobe koje će glumiti, predstavljati, čitati ili publicirati „Misterij buf“  trebale mijenjati sadržaj osuvremenjujući ga, odmah, u minuti…“ . Sam Fo je, prema dostupnim informacijama, prvu verziju iz  1969. mijenjao barem još dva puta, a budući da je ovu monodramu izvodio do 1999., sigurno je uvrštavao aktualnosti. Djelo se sastoji od devet (smiješnih) misterija i četiri pasije, a gledajući snimke autorovih nastupa na kojima doslovno zrači,  mogu pretpostaviti da je izvedbe prilagođavao prostoru, vremenu, situacijama i – publici (na jednoj snimci djeca i odrasli sjede na podu i očarano bulje u Foa!).

Predstava „Mistero buffo“ posljedica je suradnje Kazališta „Grupa“ (Šivak) i Triko cirkus teatra (Delong je s njima osmislila nekoliko izvrsnih predstava), a novac je prikupljen internetskom kampanjom („Pomogni  si i Bog će ti pomoći“, da napomenem u skladu s ozračjem misterija). Fo se vrlo izravno ruga autoritetima (papa Bonifacije VIII. kao predstavnik crkvenog poslovanja), ali ni obični ljudi nisu pošteđeni njegove ironije i satire.

Šivak uz pratnju glazbenika Igora Dorotića izvodi tri priče iz Foovih misterija: „Rođenje glumca“, „Lazarovo uskrsnuće“ i „Bonifacije VIII.“ (prijevod Tatjana Peruško). Jednostavno odjeven u neutralnu sivu odjeću prikazujući seriju likova na tragu komedije dell'arte, Šivak vrlo uvjerljivo i dinamično  priča opake i tužne priče. U „Rođenju glumca“ seljak opisuje kako je počeo živjeti glumačkim životom: nakon što je neplodnu zemlju pretvorio u plodonosnu, moćnici mu je pokušavaju oteti, čemu se on opire. Međutim, oni su jači i oskvrnu mu ženu (!) koja ode, nakon čega mu pomru djeca te  se on odluči objesiti. E, ali tada se umiješa Isus Krist… Šivak prolazi sve emocije ubogog seljaka – od ushićenja što je uspio  osposobiti neplodno tlo preko inata autoritetima do najdubljeg očaja. Naravno, utjelovljuje i sve one  koji stupaju u dijalog sa seljakom.

„Lazarovo uskrsnuće“ ne bavi se toliko čudom koliko komentarima i očekivanjima okupljenih ljudi, promatrača željnih senzacija (ulaz na groblje se naplaćuje). Vrlo su duhoviti dijalozi potaknuti sasvim profanim uzrocima poput  rasprave o smradu trupla, traženju dodatnih boljih mjesta za gledanje spektakla, klađenja oko ishoda čudotvornog djelovanja ili komentari o samom Isusu („Ne puštaju ga da ide okolo, jer je malo lud“).

Iako su misterije uglavnom tematski vezane uz biblijske likove, Fo je u svojem obračunu s crkvom odabrao historijsku ličnost, papu Bonifacija VIII. (1230.-1303.) koji je slovio kao častohlepan, nemoralan, nasilan i sklon trgovanju crkvenim dobrima, te poznat po svojoj buli (1302.) nazvanoj „Unam sanctam“ kojom je papina vlast postala veća od svjetovne. Njegov susret s Isusom dao je Fou puno materijala za obračun s licemjerjem i nemoralom u crkvenim krugovima (Dante je ovog papu, s kojim se osobno sukobio, smjestio u „Pakao“  svoje „Božanske komedije“ ) pa ne iznenađuje netrpeljivost koju je crkva uvijek pokazivala prema Fou (volio se nazivati „žderačem svećenika“).

Šivakov izbor Foovog teksta je odličan glumački, ali i sociološki potez, jer njemu pruža velike izvedbene mogućnosti, a publici mentalno zadovoljstvo. Ne sumnjam da će Šivak (u zajednici s Dorotićem i njegovim raznolikim glazbalima) svojim entuzijazmom i pokretljivošću doprijeti do brojnih gledatelja, pa ako i ne dostigne tri desetljeća neprestanog igranja, ne može se predbacivati da nije učinio prvi korak. I za kraj citat Foovog zemljaka i skoro vršnjaka, semiologa i književnika Umberta Eca (1932.-2016.): „Smijeh ubija strah, a bez straha od vraga, nema potrebe za Bogom.“