Stjecajem okolnosti, u zadnje vrijeme „trčkaram“ po kazalištima u kojima su na repertoaru praizvedbe tekstova hrvatskih dramatičara (Ana Tonković Dolenčić „Majstori“, „Medo Đuro u vrtiću“; Jelena Tondini „Nove zgode Wande Lavande“) pa se tom nizu priključilo i Hrvatsko narodno kazalište Varaždin s tekstom Luke Vlašića „Ništa novo“ u režiji Hrvoja Korbara (19.9.2020., tekst se odnosi na izvedbu 30.9.2020.).
S Vlašićevim radom srela sam se do sada u predstavi „Dobar, loš, mrtav“ (Kunst Teatar) i u ZKM-ovom omnibusu „Monovid-19“ za koji je napisao „Monolog o koroni dakle“ pa je ova varaždinska predstava njegov prvi samostalni profesionalni istup (prema Korbarovom navodu radi se o adaptaciji studentskog teksta iz 2015.).
Pred nama se u starinskom građanskom salonu (klaustrofobična Scena Zvonimira Rogoza) uronjenom u crveni pliš (Zdravka Ivandija Kirigin) pojavljuju ostarjela glumica, gospođa Melankolija (Ljiljana Bogojević) i njezine dvije kćeri Deprah (Maruška Aras) i Rea (Hana Hegedušić), kućni prijatelj (intimus) pjesnik (Robert Španić) i obiteljski odvjetnik Adam, ujedno Deprahin zaručnik (Karlo Mrkša). Njihovi efemerni razgovori oslanjaju se doslovce ili parafrazirano na rečenice iz najpoznatijih Krležinih (glembajevski ciklus) i Čehovljevih (Višnjik, Galeb) drama. Ujedno se lako mogu „locirati“ poznate situacije i literarni likovi jer junaci pred nama ne ostaju cijelo vrijeme zarobljeni u istom karakteru pa je prepoznavanje lika i djela neko vrijeme čak zabavno. No, osim citatnosti, u predstavi nema zapravo ničega, nikakvih pomaka u odnosima među likovima i situacijama, što vodi popuštanju gledateljske pažnje. Meni osobno, prebiranje po raskošnom zastoru u traženju izlaza ili plesno obilaženje komada namještaja, ipak ne djeluje dovoljno uzbudljivo. Doduše, ima nekih izvornih duhovitih replika, ali ako se već željelo poigrati poznatim rečenicama, onda je pristup trebao biti ludički (ako ne i lucidan).
Doista cijenim postavljanje dramskih predložaka mladih autora na pozornice institucionalnih kazališta (varaždinski HNK ima status nacionalnog kazališta), ali bi možda trebalo malo pomnije birati (podrumska scena jednako je važna kao i glavna pozornica!). Ono što ovu predstavu čini gledljivom su glumci: od „distingvirane“ Bogojević, koja svojom igrom drži na okupu cijelu izvedbenu konstrukciju u koju su uključene Hegedušić i Aras do šarmantnog Španića u ulozi nervoznog pjesnika i sjajnog, razigranog i dopadljivog Mrkše kao prefriganog odvjetnika (sasvim spremnog za ulogu Pube Fabriczyja).
Zapravo slutim neke neiskorištene mogućnosti u gradnji ove predstave, ali kao da su umjesto na tvrdu podlogu temelji zabijeni u živi pijesak.