Živeći frenetično, gubimo osjećaj za istinski protok vremena pa čak i onda kada kažemo da se nešto dogodilo prije godinu dana, počinjemo dodavati izraz „davne“. Dakle, krajem davne 2018. (21.12.) na uglu Okićke i Dubovačke ulice (stara Trešnjevka) troje mladih i ambicioznih ljudi (producentica Romana Brajša, glumac Domagoj Janković, redatelj Ivan Planinić), utemeljivši udrugu, otvorilo je kazališni prostor nazvavši ga po „agramerski“ Kunst Teatar. Prva predstava bila je „Dobar, loš, mrtav“ (u suradnji s kazališnom družinom KUFER) prema motivima teksta „Dubravko Ilić“ glumca Pavla Vrkljana u režiji Ivana Planinića, koja je na svakoj reprizi bila krcata (gledalište je doista komorno), pa sam uspjela ovu predstavu napokon pogledati 1.3.2020.
Naslov me je, dakako, neodoljivo podsjećao na akcijski film Timothyja Woodwarda ml. „Dobar, loš i mrtav“ (2015.) mada je priča urbana: vrag (Domagoj Janković) i anđeo (Pavle Vrkljan) tragaju za Dubravkom Ilićem (Matija Čigir), jer ovaj mora uskoro preminuti. Ova trodijelna potjera vodi na tri zagrebačke adrese (Hebrangova 22, Martićeva 36, Okićka 11) pri čemu potraga počinje uvijek iznova, a sudionici su uvijek malo drugačiji karakteri (iako su i dalje vrag, anđeo i Dubravko Ilić).
Prateći događanja, nisam uvijek bila sigurna što se zbiva, ali sam odjednom spoznala da mi je to prilično svejedno jer sam se uživjela u njihovu trku po i ispod pozornice, na hodnik i duž ulice, uz dinamičnu glazbu (Nikša Marinović) i u ekstravagantnoj odjeći (Katarina Perić). Svi koji znaju kako izgledaju Janković i Vrkljan mogu si zorno dočarati kako djeluju u crvenim paperjastim kratkim hlačama odnosno s bijelim krilima… Zadivljuje njihova energija pri savladavanju razina prostora kroz koji se kreću, neumorna rijeka riječi koju neštedimice rasipaju (posebno pri igri „smrtodont“) ili brzina karakternog preobražaja, a pokušavam zamisliti lica slučajnih prolaznika kada, takvi šašavi, izlete na ulicu.
Ovisno o mjestu u gledalištu, možemo ih bolje ili lošije pratiti (kada su ispod pozornice onda ih, naravno, samo čujemo), ali to širenje glume izvan zatvorenog prostora (koji je zbilja malen) gotovo je na tragu onog čuvenog citata da je cijeli svijet pozornica (ili atelje, kako je znao govoriti kipar Ivan Kožarić).
Trešnjevački Kunst Teatar nedvojbeno izrasta u mjesto nesputane glume i razigrane režije, pa čak i tada kada predstava nije remek-djelo, pruža publici pregršt radosti.