STUDIO EXIT: „BUĐENJE“, KLAPA 2
Riječi „da“ i „ne“ imaju jednak broj slova
Birchovo 'Buđenje' je mladenački tekst s obiljem ponavljanja putem kojeg se dočarava zamarajuća rutina života mladog para, pa kako je ubrzo jasno o čemu se radi, možda je trebalo ponešto ubrzati ili preskočiti, budući da pred kraj predstave tempo počinje opadati
Objavljeno: 5.20.2020 9:49:42 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Buđenje" / Kristijan Cimer

Inter arma musae tacent ili u poetskom prijevodu „Muze šute dok topovi grme“ nije uvijek posve točno jer su ljudski prkos i žeđ za umjetnošću jači od oružja. Ali, očito nisu jači od malenog, nevidljivog virusa (COVID – 19) koji je (skoro) uspio zatvoriti sva kazališta. Mali divovi su kazališne dvorane koje primaju mali broj gledatelja  i u skladu s preporukama  ipak (jednokratno) organiziraju predstave , pa su oni naj – uporniji, blesaviji, šašaviji došli na premijernu izvedbu predstave „BuđenjeBrada Bircha u režiji Aide Bukvić u Studio Exit (14.3.2020.) nastalu produkcijom zagrebačkog Teatra Exit i Osječkog ljeta kulture (Igorovu kritiku pročitajte ovdje).  

Brad Birch (1990.) je mladi, vrlo plodni i nagrađivani dramski pisac iz Walesa, a tekst koji je u hrvatskom prijevodu  dramaturginje Kristine Kegljen dobio kratki naslov „Buđenje“  objavljen je 2013. pod nazivom „Even Stillness Breathes Softly Against a Brick Wall“. Radi se o dvoje mladih ljudi, ljubavnom paru imenovanima Ona (Iva Kraljević) i On (Silvio Mumelaš) koji žive pristojno jer pristojno zarađuju, budući da oboje rade, rade, rade… Ne pitaju se, treba li toliko raditi i trebaju li im sve te stvari oko njih, taj televizor na kojem svake večeri gledaju ratove, taj krevet s vrhunskim (memorijskim) madracem… Nemaju vremena za užitak jer kada ne rade samo žele ležati. Ne žele se čak niti družiti s drugim ljudima, jer su to obično oni isti ljudi s kojima rade. Odjednom, njegov otac dobiva otkaz i posuđuje novac, odjednom stariji kolega s posla dobiva smrtonosnu bolest, odjednom svakodnevna rutina postaje teret. Trebali bi početi govoriti „ne“, jer „ne“ je akcija, a „da“ je pasivno… Ali, kada to treba poduzeti i nije li za njih već prekasno? Čak i kada odbiju otići na zabavu ili porazbijaju sve po kući, nemaju više zadovoljstva, možda je negdje čak iscurila i ljubav. Drama „Buđenje“  govori o onome što se svima nama može dogoditi (ili nam se dogodilo): prestajemo biti bića i postajemo automati, zombiji…

Jednostavna scenografija (Marijana Fumić, Aida Bukvić) nudi pogled na tuš (kao simbol jutra) i stol na koji se stavlja lap top i prostrani naslonjač ispred velikog ekrana. Po zidovima  su video projekcije (Marko Žuljević) ratovanja, reklama i njihovog vlastitog života, pa se postavlja logično pitanje, nisu  li se odvojili od samih sebe i pridružili TV-svijetu? Odjeća (Fumić, Bukvić) ocrtava njihovu bezličnu pripadnost bezličnoj korporaciji i jedini koloristički iskorak su crvene kuglice na božićnom drvcu. Silvio Mumlaš vrlo vjerno prikazuje  stupnjeve osvješćivanja odnosno poslovnog propadanja, približavanje trenutku kada će izgovoriti „ne“ i sve izgubiti: i nju i posao i svijet oko sebe. Iva Kraljević ga lijepo prati u tim njegovim promjenama, mada se među njima povremeno, zbog stalnog baratanja kamerom, gubi glumačka prisnost.

Birchovo „Buđenje“ je mladenački tekst s obiljem ponavljanja putem kojeg se dočarava zamarajuća rutina života mladog para, pa kako je ubrzo jasno o čemu se radi, možda je trebalo ponešto ubrzati ili preskočiti, budući da pred kraj predstave tempo počinje opadati. Međutim, jako mi je drago da svake godine (uglavnom) stasaju ovakve zajedničke osječko - zagrebačke produkcije u kojima mladi glumci imaju priliku  pokazati svoje glumačke pomake, a mlade prevodilačke snage obogaćuju hrvatsko kazalište novim prijevodima. Ne mogu odoljeti ne navesti jednu potresnu rečenicu pri kraju izvedbe  koja sjajno ocrtava ne samo ozračje ovog  teksta/predstave, nego mlade poslovne ljude uhvaćene u zamku programiranog   života bez poezije:  „Vidim mjesec kroz prozor, ali ne vidim mu svrhu“.