STUDIO EXIT: „BUĐENJE“, KLAPA 1
Od okoline nema bijega
Bez obzira na mjestimičnu slabost i pad, predstava 'Buđenje' suptilno se povezala sa stvarnošću, ukazavši na snažan utjecaj okoline, virtualne i stvarne, na pojedinca
Objavljeno: 5.20.2020 9:43:42 AM
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
"Buđenje" / Kristijan Cimer

Napomena: kritika je izvorno objavljena 26. ožujka 2020. u Vijencu, br. 680

Kao društveno biće, čovjek ne može pobjeći od vlastite okoline, ma koliko se trudio. Bez obzira je li zatvoren u dobrovoljnoj ili virusom motiviranoj samoizolaciji, društveni će ga pipci dosegnuti, preko plota ili televizora, putem interneta ili društvenih medija. A kad ga jednom dohvate, uvući će se u sve aspekte njegova života, od misli i snova do odnosa s najbližima. Iako ovaj uvod zvuči kao reakcija na aktualni virus histerije što se znatno brže proširio našim domovima od njezina izvora – koronavirusa (čime ne kritiziram mjere niti negiram potencijalnu opasnost širenja stvarnog virusa), motiviran je predstavom "Buđenje", nastalom u koprodukciji Teatra Exit i Osječkog ljeta kulture te premijerno izvedenom u subotu 14. ožujka u Studiju Exit (Olginu kritiku pročitajte ovdje). Dok su druga kazališta već zatvorila vrata, u Gundulićevoj 37/1 okupilo se svega tridesetak gledatelja, stvorivši pomalo urotničku atmosferu i time dodatno potvrdivši snagu utjecaja okoline na pojedinca.

U fokusu „Buđenja“ nagrađivanoga velškog autora Brada Bircha nalaze se On i Ona. Njihov je životni plan jednostavan – sačuvati ljubav kao jedini kutak sreće i mira u (poslovnom) kaosu koji ih okružuje i izjeda. Ipak, u tom jurenju kroz život u kojemu ljubav prečesto postaje tek riječ, dolazi do neželjena obrata – umjesto da im bude utočište u kojemu zajednički vidaju rane od udaraca okoline, ljubav postaje njezina konačna žrtva. Čak i kad se On odluči sakriti od stvarnog svijeta koji ga je opasno načeo, završni udarac zada mu stvarnost pretočena u televizijski ekran. I to ne neki bliski događaji koji realno mogu utjecati na njegov život, već rat vođen u dalekim krajevima. Birchev komad ne otkriva ništa novo, već na suptilan način ukazuje na glavnu boljku današnjeg vremena – teškoću zadržavanja vlastite intime u svijetu u kojemu smo postali tek marionete (društvenih) medija.

Redateljica Aida Bukvić, uz pomoć dramaturginja Kristine Kegljen i Marijane Fumić, tekst je prilagodila maloj sceni Studija Exit, u žarište stavivši Njega i Nju, dok je izloženost pojedinca medijima upisala u predstavu smjestivši u kutove scenskog prostora kamere koje su se povremeno uključivale, prodirući u intimu likova. I dok su kamere snimale, On i Ona nisu se odlučili na bijeg od njih, već su im se obraćali, prihvativši time igru i prepustivši joj se. Iako je sama ideja velikog brata koji više ne promatra iz prikrajka, već se otkriva i poziva na dijalog, dobra, nedostajalo joj je gradacije. Naime, Aida Bukvić naglasak u predstavi stavila je isključivo na monologe i dijaloge. U takvu konceptu kamere su ostale na razini početne informacije, umjesto da je njihov prodor u tek naizgled zatvoren svijet Njega i Nje rastao i razvijao se, razbijajući usput odnos aktera. Ovako je predstava, usprkos dobroj glumačkoj suigri, ostala slabašna i plošna.

U ulogama Nje i Njega zaigrali su Iva Kraljević i Silvio Mumelaš, različito pristupivši likovima, čime su ih dodatno suočili, sukobili i razdvojili. Kraljevićeva je Nju oblikovala gotovo pravocrtno, kroz trajanje i pomirenje, fino kroteći i pretačući nemir dužih rečeničnih nizova u tijek koji sugerira stabilnost i konstantu. Iako je takav pristup karakterno opravdan, s razvojem je predstave Ivi Kraljević ipak nedostajalo gradacije i scenske energije. S druge strane, Mumelaš je u Njega od starta vrlo uvjerljivo i dopadljivo upisao razlomljenost koja sugerira nesigurnost i slabost pred naletima okolinskih udaraca. I dok je prvi dio predstave kontrolirala protagonistica, držeći igru i odnos aktera na okupu, s razvojem igre polako je padala, da bi u prvi plan iskočio Mumelaš, koji je odlično gradirao emocionalnu slabost i nezrelost Njega kao vjerna predstavnika mladih ljudi iznenada izbačenih iz sigurnosti obiteljskog, đačkog i virtualnog svijeta u stvarni svijet. Distanciranost ljubavi na suvremeni način Iva Kraljević i Silvio Mumelaš dodatno su podcrtali gotovo potpunim izostankom dijaloga, zamijenivši ga zasebnim tokovima misli, koje su se tek povremeno susretale, od starta oblikujući dva različita svijeta koji traže spas u nepostojećoj oazi zajedništva.

Marijana Fumić i Aida Bukvić scenu su pretočile u moderno i minimalistički namješten mladenački stan iz kataloga, likove odjenuvši u poslovna odijela. Time su podcrtale posao i zaradu kao smisao egzistencije likova. Video-streaming (Mario Žuljević) likove je vrlo zgodno prikazivao u „negativu“, sugerirajući da je upravo virtualna stvarnost ona koja prodire do čovjeka u potpunosti. Zaključno, bez obzira na mjestimičnu slabost i pad, predstava „Buđenje“ suptilno se povezala sa stvarnošću, ukazavši na snažan utjecaj okoline, virtualne i stvarne, na pojedinca.