Oni koji ne žive na obalama  Sredozemnog mora (zvanog i  Mediteransko more) smatraju ga mirnim i gotovo maznim, a  njegov okoliš poistovjećuju s glasanjem cvrčaka i mirisom bilja.  Ako Mare Nostrum i zaslužuje opis „vodeni jarak u središtu svijeta“ (Danijel Orešić), ipak prečesto svjedočimo havarijama plovila i utapanju afričkih „moreplovaca“ nadomak europskog kopna da bi tom opisu vjerovali. O suživotu na tom području piše iskusni i beskompromisni Predrag Matvejević (1932.-2017.): „Narodi i rase ovdje su se stoljećima spajali ili razdvajali, približavali se ili suprotstavljali jedni drugima možda više nego igdje na ovom planetu: pretjeruje se kad se ističu njihove sličnosti ili uzajamnosti, a zanemaruju razlike ili sukobi“. Upravo se time bavi autorski projekt Pavlice Bajsić Brazzoduro Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana, multimedijalna predstava koja je nastala prema zapisima iz knjige Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića i iz još neobjavljenog rukopisa Priče iz susjedne luke Olje Savičević Ivančević u produkciji GDK Gavella i RadioTeatra Bajsić i prijatelji (Mala Gavella, 31.3.2025.).

Iako živimo u vremenu dominacije vizualnog, iskustvo nas uči da je sluh brži, a čulo mirisa preciznije u prepoznavanju nekog fenomena. I da ga trajnije i dublje pohranjuju u sjećanju. Dramaturginja i redateljica Pavlica Bajsić Brazzoduro emitira iz svojeg „malog radijskog studija na neimenovanom otoku“   večernji program „namijenjen pomorkinjama i pjesnicima. Otočkim mačkama.“ Slušat će se izbor tekstova jer „ispred naših mikrofona će prvi puta nakon dugo vremena zajedno nastupiti radio-dramsko kulturno umjetničko društvo uz podršku našeg radijskog orkestra. U tom će im pomoći i 11 mikrofona postavljenih izvan studija, koji preciznim tehničkim načinima hvataju dokumentarne zvukove na točno 11 mediteranskih koordinata na kopnu, moru i morskim dubinama te ih prenose direktno u naš program.“ Vidi se da autorica vrlo dobro poznaje tehnologiju nastanka radijskih emisija pa to što publika izravno promatra zbivanja, ozračje i ambijente koji se radijskim putem prenose, nimalo ne šteti  iluziji.

Voditelj Filip Šovagović iz „studija“ čita tekstove uz svirku gitare, njemu se u radiofonijskim ulomcima pridružuju Predrag Matvejević, Ljubica Letinić i Rene Medvešek te zvučni zapisi iz različitih sredina, od Marakeša do Iža… Budući da se radi o predstavi, ovaj se „radijski“ dio upotpunjuje zbivanjima na pozornici na kojoj su s jedne strane glazbenici, dvojica svirača i dvije pjevačice (Dino Brazzoduro, Nenad Kovačić, Chisomo Makunje-Maku, Una Patafta), a s druge strane glumački ansambl (Anja Đurinović, Antonija Stanišić Šperanda, Franjo Dijak, Domagoj Janković, Hrvoje Klobučar), no oni su tek naoko odvojeni jer ne mogu pobjeći zajedničkoj sudbini. Scenografija (Paula Jakšić, oblikovatelj svjetla Martin Šatović) uključuje glazbala, stolce, poneki rekvizit i mikrofone, no mediteranski ugođaj (uz šum mora i kričanje galebova, oblikovatelj zvuka Dalibor Piskrec) donose slikoviti konopci s rubljem – karakteristična tiramola. Otočani su odjeveni kojekako, prije svega komotno (Marita Ćopo) što im omogućuje nesmetano kretanje (scenski pokret Ana Kreitmeyer), ali kako je riječ o radijskoj emisiji, naglasak je na zvuku (glazba i radiofonijski ulomci Dino Brazzoduro).

Prostor „doslovnog“ radijskog studija je blizu onog u kojem nastaje sadržaj emisije (izbor iz tekstova) pa se doista stječe dojam emisije, čemu doprinosi i blizina publike. Zbivanja o kojima govori emisija prostorno su i vremenski isprepletena pa se priče neprimjetno pretaču jedna u drugu, bez obzira jesu li iz davnine ili od nedavno. Antonio Piccininno (1916.-2016.) bio je siroče (mama non ce) i jako siromašan (pane non ce, aqua non ce) pa je radio kao pastir, no to ga nije omelo da postane čuveni pjevač tradicionalnih talijanskih pjesama: Anja Đurinović i Antonija Stanišić Šperanda su ga svojim prikazom „pretvorile“ u mit. Vodeni sat sagrađen je u 6. stoljeću u Gazi i bio je najveći i najraskošniji sat u to doba (op. Sinan Gudžević) i tadašnja „nužnost“ njegova rušenja simbolizira sudbinu tog područja danas (od stradanja i gladi do raseljavanja i stvaranja „rivijere Bliskog Istoka“), a scena u kojoj, uz povike „Pomalo, Ane“, Đurinović sporo i presporo prilazi „satu“, istovremeno je tužno i jako komično. Ugođaj potaknut glazbom i duhovitim replikama nije trajan jer su valovi neočekivano naplavili sitno   tjelešce u crvenoj majici… Nije Lampedusa uvijek bila kobna, ali je donosila nevolje: aktivistica i kapetanica broda Carola Rackete (1988.) bila je krajem lipnja 2019. uhapšena jer je, nakon što je iz mora spasila emigrante, pristala u luku i time prekršila talijanski zakon o zabrani uplovljavanja brodova s emigrantima (osobna opaska: umjetnički vođa Mittelfesta, redatelj Haris Pašović usporedio je Rackete s Antigonom i zbog svoje opaske imao ozbiljnih problema).

Tragične se priče izmjenjuju s veselim, podrugljive s nježnim, tradicionalne pjesme ustupaju mjesto autorskim, čežnjive onim „grezim“ (kao u restoranu s najboljim kamenicama), miješaju se muški i ženski glasovi, zgode zvuče nevjerojatno, a ipak djeluju moguće – ljepota i strahota tkaju šareni ćilim. Odavno neku predstavu nisam doživjela tako intenzivno niti sam tako bespogovorno bila spremna prihvatiti sve što mi je nudila i pri tome se osjećala dobro i ispunjeno. Kako je bilo onda, tako je ostalo do danas.