Portugalskog dramaturga, glumca i tada već umjetničkog voditelja Nacionalnog kazališta D. Maria II iz Lisabona Tiaga Rodriguesa (1977.) susrela sam u studenom 2018. u Sankt Peterburgu na dodijeli  17. europske kazališne nagrade, odnosno 15. europske nagrade za (novu) kazališnu realnost jer je bio jedan od dobitnika ove druge nagrade. Tada se predstavio s predstavama „Sopro“ („Napuhati“) i „By Heart“ („Napamet“) , a njih je pokazao i prilikom trodnevnog gostovanja u sklopu Festivala svjetskog kazališta 2020. u Zagrebu (6. – 8. 2. 2020.).

Predstava čiji naslov „Sopro“ ostaje u originalu bavi se „nevidljivom“ kazališnom osobom, šaptačicom koja se više ne sakriva (odavno) u kućici na bini, niti  „čuči“ iza zastora, već hrabro slijedi glumce po pozornici govoreći im tekst, čak podsjećajući na geste (HNK, 6.2.2020. Igorovu kritiku pročitajte ovdje). Budući da ova predstava nije doživjela nikakve promjene  od predstave koju sam zabilježila u Sankt Peterburgu, odlučila sam se pozabaviti  ovom drugom izvedenom dvije večeri u nekadašnjoj Velikoj čitaonici NSK, današnjem Hrvatskom državnom arhivu (osvrt na izvedbu 8.2.2020.).

Ideja izvedbe predstave „Napamet“ u različitim zemljama se ne mijenja: Rodrigues okružen s deset praznih stolica poziva publiku da se pridruži na pozornici (radni jezik je engleski) objašnjavajući kako je njihov zajednički zadatak naučiti jedan Shakespeareov  sonet (ubrzo saznajemo da je to Trideseti) napamet, na jeziku zemlje u kojoj izvodi predstavu što znači na hrvatskom jeziku (dakle u St Peterburgu je bio  na ruskom). Pretpostavljam da su gledatelji znali o čemu se radi jer su stolice vrlo brzo bile zaposjednute, ravnomjerno su bili zastupljeni stariji i mlađi, muškarci i žene, „naturščici“ i  mladi glumci. Rodrigues pripada među ljude „koji zrače“ i nije neobično da svojim sugestivnim načinom uspijeva „nagovoriti“ ljude da mu se pridruže.

Priča počinje njegovom ostarjelom bakom koja gubi vid i koja želi naučiti napamet neku knjigu kako bi je sačuvala jer je do tada jako voljela čitati. Potaknut riječima esejiste i kritičara Georga Steinera (1929.-2020.) da ukoliko deset ljudi nauči neku pjesmu napamet, KGB, CIA ili Gestapo tu više ništa ne mogu učiniti jer će naučeni tekst ostati sačuvan, preživjeti će. Ili kako kaže Rodrigues: „Gadovi ne mogu dotaknuti ono u nama“. Slušamo dok Rodrigues prepričava svoje uspomene na baku, o njegovom dopisivanju sa Steinerom i odabiru  Shakespeareovog soneta, epizodu s Pasternakom 1937. na Sovjetskom kongresu pisaca kada je izgovorio „30“ (što se odnosilo na Shakespeareov sonet koji je preveo) i svi su ga zajedno recitirali, sadržaj Bradburyevog romana „Fahrenheit 451“ i kako je Nadežda Mandelstam okupljala prijatelje svojeg prognanog supruga Osip kako bi, učeći napamet njegove pjesme, sačuvali ih od zaborava („papiru nije vjerovala“ kako je negdje zapisano).

Dok slušamo ove potresne istinite ili izmišljene (ali moguće) priče, desetero dobrovoljaca uz Rodriguesovu asistenciju uče  sonet (svi prva četiri stiha, a onda svatko od njih po jedan, budući se sonet sastoji od četrnaest stihova) napamet, odnosno srcem (by heart). Iako nije naznačeno ime prevoditelja, tekst soneta je vrlo arhaičan i nimalo lak za zapamtiti (i izgovoriti). Koliko god Rodriguesov izgovor (naglasci i melodija) nije najbolji (sada mi je jasno zašto su se ruski gledatelji smijuckali), valja doista pohvaliti njegovu predanost, a na što se referiram pokazati ću navodom  nekoliko prvih stihova: „Kada u družbu misli tihih blagih / Prizovem stare uspomene nijeme / Žalim zbog stvari što ih žudjeh, dragih / S nova me peče slatko, prošlo vrijeme….“

Bilo je dirljivo slušati kako (ipak kasnije uz malu pomoć teksta napisanog na „jestivoj“ podlozi) desetero međusobno nepovezanih ljudi vrlo predano nastoje sačuvati (od gadova) Shakespeareov sonet, ali je (meni opetovano) bila istinski potresna Rodriguesova interpretacija (na portugalskom) spomenutog soneta jer je time ujedno čuvao sjećanje na svoju baku. Mislim da je potpuno u pravu kada tvrdi: „Ono smo čega se sjećamo“.

Svaka izvedba predstave „Napamet“ je drugačija jer novi sudionici unose novu energiju, nove senzibilitete i novi angažman, a meni je predstava otkrila da mi srce još nije otvrdnulo.