FSK: NACIONALNO KAZALIŠTE D. MARIA II., LISABON, „SOPRO“
O šaptačici i vladavini teksta
Predstava 'Sopro' na zanimljiv je način istodobno odala počast šaptačici kao funkciji koja u suvremenom kazalištu polako nestaje te oblikovala predstavu o predstavi i njezinoj podčinjenosti tekstu
Objavljeno: 3.6.2020 11:54:19 AM
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
"Sopro" / Christophe Raynaud de Lage

Napomena: kritika je izvorno objavljena 13. veljače 2020. u Vijencu, br. 677

Svejedno stavi li u žarište političke, socijalne ili emocionalne prilike i neprilike, kazalište se uvijek bavi vlastitom okolinom. Kad se i okrene sebi, uglavnom se igra glumcem ili dijalogom scenske stvarnosti i iluzije, rijetko posvećujući pozornost neznanim junacima iz drugog plana. Jedan od tih je šaptač(ica), dobar duh kazališta (koje odlazi), odnosno, kako piše Tiago Rodrigues, autor i redatelj predstave „Sopro“, „onaj koji predstavlja pluća teatra i sve glumačke geste“. Stavivši u žarište skrivena i samozatajna pluća kazališnog čina, Rodrigues je oblikovao predstavu na temelju zapisa, anegdota i intervencija šaptačice Beatriz Maia, ukazavši na njezinu važnu ulogu i izazove na koje je nailazila i koje je pomno zapisivala, posredno oblikujući skrivenu povijest kazališta na odlasku. Samim time predstava se može čitati kao emocionalna počast nevidljivim junacima kazališnog čina, no pomakne li se fokus na samo kazalište, razotkriva se bogatstvo odnosa koji je označio europsko kazalište od Aristotela do danas – između teksta i izvedbe.

Osim što je dah i dobar duh kazališta, šaptačica je posrednik i zagovornik, branitelj i čuvar teksta na sceni, samim time njegov najizravniji predstavnik. Promotri li se predstava kroz taj odnos, pred gledateljem se rastvara slojevitost veza i ovisnosti teksta i izvedbe. Beatriz Maia cijelim je tijekom bila prisutna na sceni, ovaj put vidljiva, nenametljivo šapćući glumcima tekst i smjernice, pretvorivši ih time u vlastite marionete koje samo izgovaraju tekst. Time je razotkrila klasičnu logocentričnu hijerarhiju u kojoj predstava izvire iz teksta, vraćajući mu se i podčinjujući cijelim tijekom. No koliko god čvrsto vladao na vrhu hijerarhije, tekst je bez glumca, snage i boje njegova glasa, izvedbene strasti, emocije, duhovitosti ili ironije, omotane mimikom i gestom, scenski prazan. Samim time njegova je vladavina uzdrmana, što je u predstavi pokazano gradiranjem slobode glumaca koji su kratke „poslušne“ replike s početka postupno zamijenili sve dužim i slobodnijim monolozima i dijalozima. Slabosti vladajuće pozicije teksta pokazali su, nenamjerno, i dijalozi očišćeni od ostalih elemenata izvedbe, koji su predstavu pred kraj nepotrebno učinili monotonom. Uz dijalog teksta i izvedbe, predstava se okrenula sebi i igrom teatra u teatru, odnosno dodatnim razbijanjem od starta poništene scenske iluzije, slojevito razotkrivajući vlastiti izvedbeni aparat.

U svijetu kojim vladaju skrivene scenske sile, Cristina Vidal, Isabel Abreu, Marco Mendonça, Romeu Costa i Sara Barros Leitão u potpunosti su im se podčinili. U prvom dijelu djelovali su poput lutaka prepuštenih animatorici, odnosno šaptačici, koje su poslušno preuzimale uloge koje im je dodijelila (Vidal, Barros Leitão i Mendonça), da bi putem polako lomili niti koje ih spajaju, vlastitu scensku osobnost gradeći kroz neposlušnost (Costa) ili bolest (Abreu). Thomas Walgrave scenu je podredio razotkrivanju kazališnog aparata, uglavnom je oslobodivši paravana i kutaka za skrivanje te bogateći efektnim prodorima svjetla, dok je Aldina Jesus u svakodnevnu odjeću nenametljivo upisala elemente teatralnosti.

Zaključno, predstava „Sopro“ na zanimljiv je način istodobno odala počast šaptačici kao funkciji koja u suvremenom kazalištu polako nestaje te oblikovala predstavu o predstavi i njezinoj podčinjenosti tekstu. I dok kazalište žali za svojim dobrim duhom na odlasku, izvedbenom sloju smiješi se dugo žuđena sloboda. Ako je vjerovati iluziji kazališnog čina.