Komedijom Carla Goldonija Ribarske svađe prema prijevodu i adaptaciji Morane Čale u režiji Krešimira Dolenčića počeo je dramski program 76. Dubrovačkih ljetnih igara u koprodukciji DLJI, Kazališta Marina Držića Dubrovnik i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (Park Umjetničke škole, 13.7.2025.) da bi gostovanjem u sklopu K-HNK zatvorila dramski program HNK u Zagrebu za kalendarsku godinu (30.12.).
Carlo Goldoni (1707.-1793.) je poznat po reformi talijanskog kazališta (tipsko kazalište poznato kao commedia dell'arte zamijenio je predstavama s realističnim likovima i situacijama), a komediju Krčmarica (u nas obično nazvana Mirandolina ili Krčmarica Mirandolina) po popularnosti u hrvatskim kazalištima slijedi komedija Ribarske svađe (praizvedba 1762. u Veneciji). Napisana na venecijanskom dijalektu pod naslovom Le baruffe chiozzotte (Tučnjave u Chiogii), komedija prikazuje sukob dviju ribarskih obitelji u mjestašcu Chioggia blizu Venecije u kojem je Goldoni službovao kao odvjetnički pripravnik i nesumnjivo bio očaran živopisnim likovima koje je susretao. Napisana dijalektom, komedija „trpi“ prigodne prijevode pa se za dubrovačku predstavu očito koristio novi prijevod (Morane Čale), a ne nekadašnji Ive Tijardovića kojim su govorili glumci u predstavi Ribarske svađe (1996.) redatelja Joška Juvančića u DK „Gavella“. Osim toga, u toj davnoj zagrebačkoj izvedbi imena likova bila su sličnija Goldonijevim pa je izazivač svađa i budući lađar (barkariol) Cristoforo u Juvančićevoj predstavi prozvan Krište dok se u Dolenčićevoj predstavi zove Duje (s pogrdnim dodatkom „mandrilo“), dakle Splićanin, pa valja biti oprezan jer nije „našijenac“ (i svi drugi imaju pogrdne nadimke što je očito znak vedrog mediteranskog duha!).
Scenograf Stefano Katunar nije se morao trsiti da u novom prostoru „oponaša“ odabrani dubrovački ambijent jer se sve ionako zbiva u prostoru između dviju susjednih kuća (blažena mediteranska klima) budući da su od mjesta zbivanja važniji nered i pomutnja. Čekajući povratak svih „svojih“ muškaraca, muževa i vjerenika iz ribolova (kostimografkinja Željka Franulović, skladatelj Stanko Juzbašić) žene zajedno sjede, vezu i razgovaraju, ali riječ po riječ i eto svađe. U jednoj kući žive patrun Tonko (Joško Ševo), brat mu Baldo (Nikola Radoš) i mladi ribar Đivo (Bojan Beribaka), a u drugoj patrun Nikša (Borko Perić) i u početnim „ženskim scenama“ pratimo žene iz tih dvaju kućanstava: Tonkovu ženu Pavle (Ksenija Prohaska) i njegovu sestru Luce (Nika Lasić), te Nikšinu ženu Made (Angela Bulum) i njezine sestre, stariju Ore (Nika Matušić) i mlađu Franicu (Nikolina Prkačin).
Dok se dvije grupe žena tek malo podbadaju (uz povremeni dolazak gospara Vice – Boris Matić), među njih dolazi veseo i zaigrani Duje (Stipe Radoja) zaljubljen u Franicu, ali nesiguran kako joj to priznati i da bi je učinio ljubomornom, daruje Luci (vjerenoj za Điva) „mjendule bruštulane“ (ušećereni bademi) što naljuti Franicu (zvanu beštijica) i izazove svađu. Iako su žene odlučile da o svemu neće pričati „svojim“ muškarcima, ipak ne mogu odoljeti („Ako ne rečem, krepam…“) što dovede do raskida vjeridbi (Luce i Đivo, Ore i Baldo) i tučnjave (na užas dvojice patruna tako da Nikša u očaju dobaci fra Boži (Božo Petric) da se ne ženi, nikako!). Duje prijavljuje sudu da su ga napali i zamjenik kancelara Kaznenog suda Šiško (Marjan Nejašmić Banić) poziva sve žene na sud kako bi svjedočile (u nazočnosti glasnika – Branimir Vidić Flika i pomoćnika – Maro Drobnić, Luka Bokić). Međutim, to se pokazalo iscrpljujuće, pa je nakon dugotrajnih ispitivanja Franice (koja mu je „izmuzla“ pare za prćiju), Ore (svadljive) i Made (koja se pravila gluhom) sasvim odustao od ispitivanja Pavle i Luce što je dovelo ponovno do svađe. Konačno se razjasnilo da je Duje samo zato darovao Luci slatkiše da naljuti Franicu, ali da samo nju voli i samo nju želi oženiti ( ćuti i ona njega a Đivo joj je poslužio da naljuti Lucu i Duju), što opet uspostavlja red među parovima i slijede tri vjenčanja (čak i patruni ljube svoje supruge).
Budući da se malo toga doista događa, uspjeh predstave leži na glumcima i tempu izvedbe pa su mi se najuspjelijim činile scene na sudu gdje žene manipuliraju s izbezumljenim Šiškom što je Marjan Nejašmić Banić dočarao komičnim grimasama i govornim nijansama trudeći se da sve oko sebe (a ponajprije sebe) uvjeri kako je Šiško dorastao situaciji… Gledala sam ovog glumca i prije (premalo jer ne gostuje često), ali mi se nikada nije činio tako potpuno uronjen u lik. Šiškovoj muškoj sujeti se doraslo suprotstavila šesnaestogodišnja Franica Beštijica odnosno Nikolina Prkačin, pokazujući načinom da se radi o samouvjerenoj mladoj ženi koja točno zna što i kako valja činiti da bi se dohvatila željenog cilja (voljenog momka i nešto para). Njenoj se volji ne može oduprijeti ni muž njene sestre u čijem kućanstvu živi, patrun Nikša kojeg Borko Perić „štiti“ slabo razumljivim govorom (zapravo ga se razumije, a prateća gestikulacija odražava njegovu pomirljivu narav pa nije nužno u potpunosti dešifrirati njegov govor ) ni voljeni, bezbrižni i veseo Duje kojem Stipe Radoja poklanja svu svoju živahnost i neiscrpnu energiju. U snižavanju tenzija svojom mirnoćom i razumom se uključuje najstariji član, iskusni patrun Tonko, što je, našalila bih se, bilo očekivano jer je Joško Ševo bio u istoj ulozi i kod Juvančića.
Uvijek se pitam što se suštinski promijeni kod neke predstave pri njenu seljenju iz ciljano odabranog prostora u prilagođeni, jer iako je predstava Ribarske svađe vrlo simpatična, nisam osjetila onu lepršavost i duhovitost koju sam naslućivala čitajući o reakcijama dubrovačke publike.