Beogradsko kazalište „Boško Buha“ na privremenom radu u UK Vuk njeguje Večernju scenu (za odrasle, ali ne u pornografskom smislu) i Scenu za djecu, tako da se lako može dogoditi da istoga dana odete na predstave u jutarnjem i večernjem terminu. Moja posjeta dječjim predstavama u spomenutom kazalištu bila je na izvedbe „Aladinove čarobne lampe“ N. S. Graya u režiji Milana Karadžića (17.5.2019.) i „Robina Hooda“ Slobodana Obradovića u režiji Veljka Mićunovića (18.5.2019.).
Indikativno je da su oba teksta obilovala duhovitim replikama i opaskama (primjerenim dječjem uzrastu), kao što su predstave namijenjene odrasloj publici prštale komikom. Aladin (Slaven Došlo) i njegov pomagač, div iz svjetiljke (Goran Jevtić) odlično surađuju sve dok mladić ne poželi vlastitim snagama očarati ljubljenu princezu (Olivera Bacić). Scena (Boris Maksimović), kostimi (Dragica Laušević) i glazba (Ljubomir Ninković) podcrtavaju orijentalni ton, koji puta malo pretjerano i podložno stereotipu (recimo princeza i dvorkinja (Boba Latinović) su odjevene kao trbušne plesačice). Video projekcije (Igor Marković) odlično funkcioniraju u dočaravanju raznih ambijenata, što uz duhoviti tekst i brze promjene daje zabavnu i dinamičnu predstavu (s dvojbicom želimo li ili ne želimo usluge duha iz svjetiljke).
Svojim postupcima, legendarni lik iz engleskog folklora, Robin Hood postao je pojam za sve one koji pokušavaju ispravljati nepravdu. Živeći s družinom u šumi kao odmetnik, napadao je i pljačkao bogataše da bi njihovo bogatstvo dijelio sirotinji. Romantični junak je dakako lojalan na nekoliko razina: ljubljenoj ženi, lady Marian (koja zbog ljubavi napušta svoj udoban dom da bi spavala na travi) i pravom vladaru, kralju Richardu Lavljeg srca (koji je odsutan zbog ratovanja, ali se pravodobno vraća).
Balade, priče, drame, filmovi – svi oni obiluju različitim likovima i scenama, ali je osnovna nit uvijek ista: odmetnuti borac za pravdu, pljačkaš bogatih i nasilnih za dobrobit potlačenih i siromašnih, nježni ljubavnik i lojalni podanik pravednog vladara. Možda je malo problematičan njegov razbojnički profil, ali se dobrim objašnjenjem lako „zabašuri“. Obradovićevi dijalozi su zbilja zabavni, scena zgodno osmišljena na dvije razine (Vesna Popović), kostimi asocijativno vezani uz srednjovjekovlje (Marina Marković Milojev) i glazba u funkciji radnje (Irena Popović).
U dinamičnoj režiji glumci vješto prelaze iz scene u scenu, pa je teško izdvojiti ikoga u grupi Robinovih (Aleksandar Vučković) „pajdaša“ (Mihailo Laptošević, Branislav Platiša, Mihailo Perišić, Mihajlo Jovanović), no zato je vrlo upečatljiv glavni negativac, šerif od Nottinghama, u izvedbi Nemanje Oliverića. Kao u svim „muškim“predstavama, naglasak je na akciji i junaštvu, pa iako pokretačica Robinovih najboljih čina, njegova ljubljena Marijana (Jelena Trkulja) i njezina dadilja (Katarina Gojković) su ipak „nužno zlo“ (kakva je to romantična priča bez ljubavnog začina, pa makar ne bilo prepreka u realizaciji).
Na temelju viđenih „Buhinih“ predstava za velike i male, mogu se samo veseliti ponovnim odlascima na njihove druge predstave ili se nadati njihovim gostovanjima na prigodnim festivalima u našoj sredini.