Svojom hrabrošću i efikasnošću maloljetni bombaš Boško Buha (1926.-1943.) pripada među nesumnjive jugoslavenske partizanske ikone iz razdoblja Drugog svjetskog rata.  Njegovim je imenom nazvano beogradsko kazalište, čije je sjedište na Trgu Republike, ali kako se već pet godina preuređuje (što je za sada tek trećina vremena koliko je trebalo da se uredi susjedni Narodni muzej!) svoje predstave, za djecu i odrasle, igra u instituciji koja se rimovano naziva UK Vuk, odnosno Ustanova kulture „Vuk Stefanović Karadžić“, smještene nadomak spomenika spomenutom srpskom prosvjetitelju (još uvijek rabimo krilaticu da se „piše po Vuku“).

Mada nazvano prema malom ozbiljnom ratniku, kazalište „Boško Buha“ njeguje naglašeno veseli repertoar pa se tamo mogu gledati komedije i satire koje glumci igraju poletno i s „guštom“. U želji da usporedim beogradske i zagrebačke „inačice“, a i zato što sam se već uvjerila u kvalitetu glumačkog ansambla, u kazalištu „Boško Buha“ odgledala sam Goldonijevu „Krčmaricu Mirandolinu“ (19.5.2019., premijera 25.2.2007.) u režiji Juga Radivojevića i „39 stepenica“ Johna Buchana i Alfreda Hitchcocka (21.5.2019., premijera  12.12. 2014.) u režiji Vladimira Aleksića.

Ne znam je li današnji glumački ansambl u „Mirandolini“ identičan onom od prije dvanaest godina, ali sam sigurna da bi se Goldoni jako čudio tekstu, kao što sam se i ja u početku. Međutim, ubrzo sam se „opustila“ i počela hihotati. Priča je dobro poznata i nije čak niti previše važna: prpošnoj i zaigranoj Mirandolini (Katarina Žutić) udvaraju se trojica plemića, više ili manje bogatih (Andrija Milošević, Goran Jevtić, Nenad Nenadović) pokušavajući se njome oženiti (ili nešto slično). Ona  blagonaklono prima njihovu pažnju (to je dobro za posao) balansirajući među njima, iako se planira udati za momka koji joj pomaže u gostionici (Uroš Jovčić).

Čitav niz doskočica i britkih Goldonijevih zapažanja  vremenom su se preobratili u, uvjerena sam, privatne opaske samih glumaca. Sasvim je prepoznatljivo da se oni nesumnjivo sjajno zabavljaju i kako su mi rekli u samom kazalištu, izvedbe se međusobno razlikuju (nadam se da glumci održavaju dobre međusobne odnose, inače jao i pomagaj – kolokvijalno rečeno). Iako se prepoznaje, naravno, Goldonijeva radnja (pa i većina rečenica), neki dijalozi izravno upućuju na osobne situacije, kao na primjer komentar Mirandolinine odluke da se uda za svojeg pomoćnika: „Jao, pa ona će u zatvor; on je još dijete“ (doista, među njima je u stvarnosti sedamnaest  godina razlike). Povremeno sam se pitala kako će završiti pojedini dijalog i koliko se glumci mogu nesvjesno uputiti u neistraženo tekstualno prostranstvo.

Scena (Aleksandar Denić) i kostimi (Jelena Stokuća) uokviruju očekivani ambijent, dok glazba (Kristina Kovač) podvlači  južno talijansko  podneblje. Moram reći da luđu, šašaviju i zabavniju „Mirandolinu“ nikada nisam gledala.

Posljedično spomenutom iskustvo, s nestrpljenjem sam otišla na predstavu „39 stepenika“ (odnosno „39 stepenica“; zanimljivo je da se hrvatski jezični čistunci nisu pobrinuli za naslov u kojem bi umjesto stepenica stajale stube!), tim više što su u ulogama koje zahtijevaju brojne promjene nastupali Goran Jevtić i Andrija Milošević.

Glavnog junaka Richarda Hannaya utjelovljuje Viktor Savić, a tri fatalne žene njegovog života igra Anastasia Mandić. Autorica odlične scenografije je Zorana Petrov, njoj se pridružila dobrim kostimima Jelena Stokuća, za obilje efekata i glazbu odgovoran je Vojin Ristivojević, scenskim pokretom pozabavio se Damjan Kecojević, dok je video napravio Dušan Jovović. 

Dinamična, dobro posložena, na trenutke izuzetno smiješna predstava ipak mi je ostala u sjeni „Mirandoline“ – očito su moja očekivanja bila nerealna. Naime, špijunska komedija ipak zahtijeva manje lakrdije od frivolne rugalice, a i redateljska struktura je preciznija u ovoj drugoj predstavi: „Mirandolina“ ima rastezljivu duljinu pojedinih prizora, dok mozaička struktura „39 stepenica“ uvelike ovisi o pravodobnosti svih sudionika.

Na temelju dosad viđenih predstava u kazalištu „Boško Buha“ („Gospođa ministarka“, „Florentinski šešir“, „Krčmarica Mirandolina“, „39 stepenica“) mogu zaključiti da se radi o kazalištu zanimljivog i ujednačenog repertoara, odličnog ansambla i zabave koja ostaje na zavidnoj razini.