Nevolja predanog gledanja predstava jest upornost kojom „gledalac sa zadatkom“ (prema naslovu knjige iz  1983. poznatog kazališnog kritičara Anatolija Kudrjavceva, 1930.-2008.) odlazi gledati sve, baš sve, čak i kada ga odgovaraju. Jer, nikada se ne zna – možda se preklope mentalni valovi predstave i gledatelja!

Posljednja predstava (31.1.2019.) u dvadesetodnevnoj ponudi povoljnih cijena ulaznica za kazališne predstave pod nazivom „Siječanjska akcija“ u Teatru &TD bila je predstava Saše Božića „Bolji život“ (Polukružna dvorana,11.10.2018.). Prema informacijama radi se o završnom radu u seriji „On entertainment“ kojem su prethodile njegove predstave „Born to Please“ (Teatar &TD, 2015.) i „Folk Acts“ (ZKM, 2016.) u kojima se propituju pjevački nastupi glumaca kojima to nije  temeljni način izražavanja. 

Najnovija predstava sastoji se od dva, meni osobno, prilično različita djela: u prvom nazvanom „Budućnost“ sudionici najavljuju akcije (obične, da ne kažem banalne) koje zatim i ostvaruju, dok je drugi dio, nazvan „Igre prijestolja“, parodiranje istoimene vrlo popularne televizijske serije. U „Budućnosti“ nastupaju plesačica Petra Hrašćanec (u prekrasnoj bijeloj haljini), glumac Jerko Marčić (u šlampastim hlačama i majici) i glumica Nataša Dangubić (prekrivena tkaninom s otvorima za oči kako se u crtićima prikazuje duh).

Verbalne najave budućeg čina i sam čin podudaraju se, što nerijetko izaziva vrlo komične situacije. To posebno dolazi do izražaja kod „duha“, Nataše Dangubić, inače konstante ove Božićeve trilogije: njezina tjelesna pokretljivost i verbalna izražajnost istinski su pokretači sve tri predstave. Čak i sada, mada joj ne možemo vidjeti lice, slutimo mimiku, budući da je ona nadoknađuje nekim drugim pokretom (najavljujući da je ionako ne možemo vidjeti). Čak i kada sve troje obznanjuju što će učiniti u daljnjoj budućnosti (dakle, ne neposredno na pozornici) što ne možemo provjeriti, mi im vjerujemo jer želimo vjerovati da se „bolji život događa“ (Marčić).

Duhovit tekst, dobra izvedba i uvjerljivost fikcije o boljem životu čini prvi dio predstave  „Bolji život“ izvrsnom predstavom. To sve ne bih mogla ustvrditi za drugi dio pod nazivom „Igre prijestolja“ u kojem nastupaju vrlo mladi  glumci Ugo Korani i Boris Barukčić. Poigravajući se (valjda?) scenama iz spomenute televizijske serije, oni parodiraju virtualni svijet koji se „gura“ u stvarni. Kako igre oko prijestolja nisu ušle u moj život, tako mi ni glumačke manifestacije nisu postale bliske, pa kako se nije radilo o nekom uzbudljivijem glumačkom poduhvatu, ne bih se bavila ovim drugim, „ničim izazvanim“ djelom predstave. Posebice zato što mislim da je „Budućnost“ bila potpuna, zaokružena i sama sebi dovoljna cjelina.