Napomena: kritika je izvorno objavljena uonsline časopisu Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Artos, br. 8

„Zar ne znaš da ne treba lutke u lutkarski teatar?“, govori vođa lutkarskog kazališta bez lutaka lutku Pinocchiju, dodajući: „Ti nisi za teatar, ti si za muzej“. Ove dvije rečenice istrgnute iz predstave „Pinocchio“ Zagrebačkog kazališta lutaka na papiru zvuče poput duhovitog obračuna predstavnika klasičnog lutkarstva s (uvjetno rečeno) novijim oblicima lutkarstva i animacije koji počesto zaobilaze lutku, mijenjajući je predmetom, materijalom, zvukom, prostorom, glumcem… i sasvim su legitimne, budući da svaki lutkar i ljubitelj lutkarstva ima izgrađen stav o pitanju lutke i spreman ga je braniti. Jedni na pijedestal uzdižu lutku, drugi predstavu, jedni animaciju, drugi koncepciju, nekima je važna čistoća cjeline, drugi uživaju u razbarušenosti… I svi su oni u pravu ako su vjerni ideji i svoj posao rade bez fige u džepu. No, što ako...

Ulogu branitelja lutaka i napadača na „lutkare koji ne vole lutku“ redatelj predstave Zoran Mužić dodijelio je Janku Popoviću Volariću koji tumači lik voditelja cirkusa. Riječ je o glumcu koji je prije nekoliko godina dospio u ansambl ZKL-a ne zbog svoje (na sceni demonstrirane) ljubavi prema lutki ili vrle animacije, već zbog popularnosti stečene u - domaćim sapunicama. Riječ je, da odmah razjasnimo, o odličnom glumcu koji je svoj talent, puno više no u sapunicama, pokazao u domaćim filmovima poput „Vis-a-Vis“ i na kazališnim daskama, no koji, po mom mišljenju, svojim dolaskom nije ansambl ZKL-a obogatio lutkarski, već, paradoksalno, glumački, odnosno medijski (možda će se putem razviti u vrsnog animatora, ali smatram da "lutkarski HNK", kako si ZKL voli tepati, nije mjesto za prve lutkarske korake, posebice uz brojne diplomirane i formirane lutkare bez posla). Samim time, kad tekst u kojemu se podsmjehuje lutkarstvu bez lutaka izgovara glumac koji je u lutkarstvu završio slučajno i koji u predstavama svog kazališta ne predstavlja animatora, već popularnog glumca, njegove riječi se poput bumeranga vraćaju govorniku i matičnom kazalištu. Ovaj efekt bumeranga na braniku klasičnog lutkarstva višestruko će se umnožiti u predstavi Pinocchio, a zaokružit će ga činjenica da predstava u kojoj se likovi podsmjehuju lutkarstvu bez lutaka ima tek jednu lutku na sceni i ta na kraju, u svom happy endu, postaje – čovjek, odnosno dječak. A možda sve to samo označava veliki obrat u koncepciji ZKL-a? Vrijeme će pokazati…

Odložimo li paradokse i bumerange sa strane, „Pinocchio“ predstavlja određene pomake ZKL-a i to posebice na vizualnom planu. Dinka Jeričević očistila je paravanima i ostalim glomaznostima prečesto zatrpanu scenu ZKL-a, oblikujući je od pokretnih geometrijskih oblika i predmeta, stvorivši time zgodno i efektno stilizirano okruženje naslovnom junaku. Ta stiliziranost fino je podcrtala ideju predstave koja se gradi kao teatar u teatru – Pinocchijev život promatramo kao predstavu spomenutog lutkarskog kazališta. No taj ključ građenja priče unutar priče redatelj Mužić nije dovoljno čvrsto definirao, realizirao, niti razigrao. Slojevi su se rasplinuli jedan u drugom, izgubivši mogućnost međusobnog poigravanja i komunikacije, kao i jasnijeg oblikovanja priče. Također, sve lutkarski ključne trenutke predstave, poput oživljavanja Pinocchija ili njegovog pretvaranja u dječaka, Mužić je režirao prvoloptaški, nimalo lutkarski oblikovano i izigrano.

Za razliku od lutkarskog, glumački sloj je bio razigraniji, uigraniji i stiliziraniji zahvaljujući pomalo ludičkom scenskom pokretu Radovana Ruždjaka. Ovo je već druga Ruždjakova suradnja s Mužićem i ZKL-om i ponovo se pokazuje kao više nego dobrodošlo osvježenje. Pridružimo li ZKL-ovim suradnjama režiju autorskog projekta „Neispričana priča“, nastalog u Sceni Gorica i „Eko Eko“ u matičnoj Trešnji, dojma sam da je spreman za (novu) samostalnu režiju u ovom ili nekom drugom lutkarskom, odnosno dječjem gradskom kazalištu. Razigrana je bila i dramatizacija Collodijevog romana iz pera Petre Mrduljaš, no možda se ipak previše usmjerila riječima, obiljem pomalo gušeći slobodu čiste glumačke i lutkarske igre. Glazba Mate Matišića bila je matišićevski zgodna.

Naslovnog lutka i dječaka odigrao je Adam Skendžić koji je marionetu Pinocchija animirao precizno, no izostala je lakoća i opuštenost animacije koja bi lutku udahnula živahnost. U dobroj animaciji pomogla mu je i odlično oblikovana lutka koja je po nacrtu Ane Sekulić (još jednog osvježenja u ZKL-u) izrađena u Češkoj. Vjerujem da bi s tako dobrom lutkom znatno bolji izbor bio Jadran Grubišić koji je animacijski puno jači. On je s Ivanom Bošnjakom oblikovao zgodne, duhovite i skokovite likove glumaca u lutkarskom kazalištu na tragu zannija iz komedije dell'arte (Grubišić je naglasio skokovitost, Bošnjak nespretnu duhovitost). Janko Popović Volarić svog je vlasnika cirkusa i lutkarske trupe u potrazi za jeftinim prvoloptaškim osmjesima grubo i nepotrebno pretočio u Roma (otuda i gramatička nelogičnost prve rečenice), Željko Šestić bio je solidan Gepetto, ali ne i više od toga, dok su Borna Galinović i Anđelko Petric funkcionirali kao buddy-buddy opreke – Petric scenskom tromošću na koju je Galinović uzvraćao duhovitim viškom pokreta, mimike i gestike.

Zaključno, usprkos nekim zgodnim (vizualnim) pomacima i odmacima od vlastitih slabosti, ZKL je u predstavi „Pinnochio“, pokušavši biti duhovit i ironičan branitelj lutke, zabio nekoliko nepotrebnih autogolova.