Hrvatski filmski redatelj (četiri cjelovečernja igrana filma), scenarist, dramaturg, predavač i publicist Zvonimir Berković (1928.-2009.) debitirao je filmom Rondo (1966.) kojeg su znalci smatrali njegovim najboljim filmom („niti jedan njegov film nakon Ronda neće pogoditi tu savršenu 'geometriju intime', zacrtanu između klasičnog i modernističkog“, Jurica Pavičić), no također i jednim od najboljih hrvatskih filmova u okviru jugoslavenske kinematografije. Emitiranje filma na HRT potaknulo je glumca DK „Gavella“ Janka Rakoša (1974.) da za svoj redateljski prvijenac uzme upravo scenariji filma Rondo i postavi ga u komornom prostoru Mala Gavella (18.12.2025.).
Nisu mi previše draga prenošenja iz filmskog u kazališni medij (često se reduciraju dinamika, prostor i protok vremena), ali u ovom slučaju se radi o psihološkoj drami u kojoj su najvažniji pogledi, pomno izrečeni dijalozi i znakovite šutnje bez akcija intenzivnijih od povlačenja šahovskih figura, bacanja pikada ili kićenja bora, pa se na pozornici vrlo dobro dočarao ugođaj zagrebačkog građanskog doma u kojem Feđa, njegova puno mlađa supruga Neda i njihov, prvotno slučajni, a kasnije stalni nedjeljni posjetitelj Mladen ispituju svoju intimu.
Rakoš nije podlegao „modernizaciji“ teksta jer što je morilo Relju Bašića, Milenu Dravić i Stevu Žigona u filmu podjednako muči Filipa Šovagovića, Tenu Nemet Brankov i Franju Dijaka u kazalištu: šah s Feđom i čavrljanje ljupke Nede postaju sucu Mladenu središtem života i on, hotimično ili nehotice, zavodi mladu ženu (za razliku od njena supruga koji je često rastreseno pita „Nešto si rekla, srce?“, Mladen obraća pažnju na njene riječi); Feđa je i dalje usredotočen samo na šahovsku igru (pjevušeći „Krvca će danas pasti / krvca će se liti“). Željna istinske pažnje, Neda se prepušta Mladenu (Mladen ne krije da je imao avanture s udanim ženama, ali ponašanjem upućuje da je u potrazi za bliskošću, a ne da je puki ženskar). Mladen i Neda otkrivaju da se ipak nije radilo o „velikoj ljubavi“ i kada Neda priznaje preljub, Feđa spočitava svom šahovskom partneru: „Mladene, Vi ste svinja, tako se ne radi prijatelju i to se ne radi bez ljubavi“. Mladen se pravda da je vjerovao da voli Nedu, ali je shvatio: „Ja sam se hranio vašim životom. Ako vi niste zajedno, ja ne znam što ću“. Pristojni Feđa na to odgovara: „Mladene, Vi ste svinja, svinja koja igra šah, koja dobro igra šah“ i – nedjeljna se rutina nastavlja samo što je Neda napokon trudna. Rondo se stalno vrti…
Janko Rakoš i Marita Ćopo „nakrcali“ su pozornicu „poznatim“ namještajem (nekada su brojni domovi, ovisno o veličini, bili slično namješteni) pa su u prvom planu sjedeća garnitura oko stolića sa šahom, uz crno-bijelu fotografiju Zagreba i ploču za pikado na zidu, te klavir i gramofon (šteta da se djelomično nije koristio, što bi doprinijelo autentičnosti razdoblja), dok su straga dnevna i spavaća soba. Prolaz vremena i raspoloženje protagonista dočaravaju promišljeno izabrana glazba (Mozart, Rondo u A-molu i niz nekada popularnih šlagera) i svjetlo (Zdravko Stolnik) dok se Marita Čopo odlično snašla u brojnim Nedinim haljinama (ova se dvojica praktički ne presvlače). Dijak i Šovagović odlično su prikazali „opsjednute“ šahiste dok je Nemet Brankov „nametljivo suzdržana“ (Rakoš je mudro i ekonomično iskoristio dani prostor: za Mladenove dolaske uključio je pomoćna vrata, a scenu preljuba ostavio je samo u naznaci) i zapravo mi je malo žao što se kazališni Mladen i Neda nisu jače „odmaknuli“ od filmskih prethodnika (iako im pomalo sliče, to ne znači da trebaju slično govorit) za razliku od Feđe.
Iako je predstava Rondo atmosferom i poantom bliska filmskoj verziji, činjenica da se radi o finom kazališnom tkanju i da je Berkovićev film više čuven nego znan (osim ljubiteljima filma i teoretičarima), velika je šansa da će biti rado gledana. Uostalom, kako je rekla uplakana Neda: „Pravi igrači ne vraćaju poteze.“