Napomena: kritika je izvorno objavljena 14. svibnja 2015. u Vijencu, br. 553
U vrijeme kad nacionalna i gradska kazališta svojom glomaznošću, pasivnošću i neprilagođenošću tržištu gomilaju dugove, postavljajući kalkulantske predstave za sve, a ni za koga posebice, sve je jasnije da budućnost domaćih kazališta leži u malim trupama. Osim što im uglavnom mali broj glumaca i ekonomična scenografija omogućuju pristup gledateljima i u najudaljenijim zakutcima, umjesto čekanja da navrate u „hramove kulture“, nerijetko se te male produkcije pokazuju žarištima kreativnosti i suvremenog promišljanja kazališnog čina, rijetko viđenog u velikim kazalištima. Jedan od takvih projekata je i predstava Neispričana bajka, autorski projekt glumaca zagrebačkog kazališta Trešnja, Radovana Ruždjaka i Aleksandre Naumov te njihova dojučerašnjeg kolege Damira Klemenića.
Pogledamo li naslovni paradoks i pridružimo li mu neverbalnu komunikaciju, jasno nam je (iako neshvatljivo) da predstava nije na repertoaru nekog gradskog kazališta za djecu. U isto vrijeme neverbalnost koja ne poznaje jezične granice i barijere, a od koje naša kazališta uglavnom bježe, otvara silne mogućnosti igranja predstave na festivalima i u kazalištima izvan Hrvatske. Na sreću, Scena Gorica bila je dovoljno hrabra i prepoznala potencijal predstave, uvrstivši je u svoj repertoar.
Odbacivši govor kao doslovan, ali i limitiran način komunikacije, Aleksandra Naumov i Damir Klemenić, vođeni redateljem Ruždjakom, okrenuli su se finijem, poetičnijem i scenski znatno privlačnijem jeziku pokreta koji se kreće od plesnog do mimskog. Zamku hermetičnosti i nerazumljivosti, u koju izvođači znaju upasti kad ispuste iz vida publiku, elegantno su izbjegli na početku priče stvorivši konvencije i ključeve komunikacije kojih su se dosljedno držali tijekom cijele predstave. Priča o prijateljstvu, odrastanju i hrabrosti potrebnoj u odrastanju bila je jasna i razumljiva, u isto se vrijeme nudeći raznim čitanjima. Samo odrastanje dočarano je (barem) dvojako: razvojem točke u liniju, trokut, mnogokut i tijelo te kroz bajkoviti obračun djevojčice sa strašnim zmajem u kojemu su se sakrile opasnosti i zamke odraslosti. Kako već ide, spas je našla u točki s početka – djetetu u sebi.
Dok je makroplan bio jasan i jednostavan, mikroplanovi su bili ispunjeni stalnim scenskim iznenađenjima, držeći pažnju djece koja su napeto otkrivala i čitala scenske akcije. Predstavu je otvorila efektna scena oblikovana u crnom teatru, koja se pretočila u duhovitu igru lovice izvođača i vrckaste točke. Uslijedio je zabavan ples s elastičnim vrpcama od likre i bajka omotana tim vrpcama koje su kroz pokret i igru dobile lik, tijelo, zvuk i značenje. Scenograf Stefano Katunar odlično je iskoristio vrpce kako bi stvorio svijet mašte koji nastaje iz točke i u točku se vraća. Te vrpce tvorile su i likove poput zmaja, čijom je animacijom, odnosno lelujavim pomicanjem, dobivena vrlo efektna mimika lica.
U predstavi visokog ritma tek ponešto slabiji dio bila je bajka u koju nas je uveo Klemenić, pripovijedajući je malo pretiho na ruskom jeziku, uz prijevod pokoje riječi. Iako je bila jasna i razumljiva, u prijelazima je pomalo padao ritam, no to nije naškodilo cjelini.
Aleksandra Naumov i Damir Klemenić bili su vrlo uvjerljivi u lakom i atraktivnom pokretu, kao i međusobnoj suigri te igri s vrpcama. Njihovi pokreti, Klemenićev mimski i plesni Aleksandre Naumov, bili su ispunjeni velikim brojem humornih i zaigranih elemenata, no niti jednom nisu skliznuli u karikaturu ili infantilnost.
Poetičnost cjeline pojačala je glazba glazbenog laboratorija FOO-RA, pomogavši trakama da ožive i zvučno. U tom je pogledu bilo ponešto nesklada između slike i tona, no to je stvar broja izvedbi. Kostimografkinja Katarina Pohl izvođače je u dijelu sa crnim teatrom zgodno pretvorila u svojevrsne scenske nindže, da bi ih potom u par lakih poteza pretvorila u djecu.
Zaokruženo, predstava Neispričana bajka odličan je primjer kojim bi putem kazalište za djecu moglo i trebalo krenuti – male produkcije koje ni temom ni izvedbom ne podilaze roditeljima i učiteljima. Umjesto toga u žarište stavljaju dječju publiku, ne podcjenjujući je, već joj se otvarajući kao mjesto kreacije koje osvaja privlačnim scenskim jezikom, stalnim iznenađenjima i pozivom na odgonetavanje radnje i upisivanje vlastitih značenja.