Umjetnička organizacija Teatar Naranča iz Pule svojim je djelovanjem (od 2011. u Dječjem kreativnom centru kojeg domaći još uvijek nazivaju Pionirskim domom) uspostavila kontinuitet predstava za djecu pa je tako postalo (prema tvrdnjama znalaca i mojem sporadičnom iskustvu) uobičajeno početak mjeseca prosinca obilježiti novom predstavom. Ovaj put (1. 12. 2018.) je to bio igrokaz u stihovima Grigora Viteza (1911.-1966.) „Plava boja snijega“ (kritiku predstava Žar ptice pročitajte ovdje) u režiji Petre Vukelić (glumica koja je sudjelovala u „Narančinim“ predstavama i ovo joj je prva režija).
Paradoksalni naslov najavljuje duh cijelog igrokaza, koji se zbiva na dvoru kralja Karaslava (Luka Juričić) čije „iščašene“ ideje podržava blentavi savjetnik Kačkavalj (Majkl Mikolić) uz „čvrstu“ podršku generala Razbinosa (Matko Buvač), a sve saznajemo zahvaljujući Dvorskoj ludi (Lara Živolić). Njima se, ljupkošću i dovitljivošću, suprotstavljaju princeza Krizantema (Lucija Pajica) i njezin (po društvenim mjerilima neprimjeren) odabranik, pastir Kaloper (Andro Damiš). Kralj inzistira da svi prihvate njegovu tvrdnju da je snijeg plave boje, što Kaloper odbija i zato ga osuđuju na smrt iz čega se može izbaviti ukoliko ispravno odgovori na tri besmislena pitanja. Situacija je dodatno složena jer je i general zaljubljen u kraljevu kćer pa je itekako zainteresiran za suparnikovu smrt (usput, Buvač i Damiš su kolege s osječke Akademije za umjetnost i kulturu te osnivači „Kontrast teatra“ iz Preloga).
Zgodna i vesela scena s predimenzioniranim prijestoljem (Breza Žižović) i dovoljno prostora za nesmetano kretanje likova (čak i vožnju) odjevenih u skladu s karakternim osobinama (Laar design - Renata i Ana Lea Janžić), pa je tako savjetnik nalik starinskim čarobnjacima (duga brada, dugački plavi kaput, tuljac na glavi), kralj dekadentno, Luda klaunovski, a mladi par u pastelnim bojama, dok dobra glazba (Teodor Tiani) nadopunjuje ugođaj (šteta da su pjesme snimljene). Intervencije u tekstu (kao šaptanje ili sugestije iz pozadine ) daju zafrkantsku notu izvedbi, u kojoj osim spomenutih sudionika sudjeluju i polaznici Dramskog studija (Teatar Naranča doista nudi široki spektar kazališnog promišljanja).
Osobno, najviše su mi se svidjeli Lucija Pajica (Dramski studio) i Andro Damiš jer su tako skladno i prirodno prikazali svijet ljepote i dobrote (najzgodnije je što si i fizički liče), te njihov antipod, grubi i naprasiti general u interpretaciji Matka Buvača. Njih troje nije ni u čemu pretjerivalo, bili su odmjereni, šarmantni i uvjerljivi – ukratko odlični.
Sama predstava malo je „zastajkivala“ u tempu, no temeljno je čvrsto postavljena, pa će je igranje, vjerojatno, vremenom „zgusnuti“ i učiniti dinamičnijom.