ŽAR PTICA: "PLAVA BOJA SNIJEGA"
16.3.2017. 12:28:33h
Između zaigranosti i kiča
U novoj predstavi Žar ptice, 'Plava boja snijega', ludičnost predloška prelila se na cjelinu, pokazavši svoje obje strane – pozitivne u zaigranosti, a negativne u pretjeranoj gustoći scenske igre i kiču
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
"Plava boja snijega" / Ines Novković

Napomena: kritika je izvorno objavljena 2. ožujka, 2017. u Vijencu, br. 600

Kako pristupiti tekstu koji već gotovo šezdeset godina živi u glavama i srcima male i velike djece te oko 35 godina na kazališnim daskama kazališta za djecu i lutkarskih kazališta? Teško je otkriti novi smjer scenskog čitanja, a sasvim neinspirativno utišati izvedbeni sloj „kako bismo pustili tekstu da govori u svoj svojoj punini“. Samim time, koliko je zanimljivo i izazovno, toliko škakljivo i nezahvalno suočiti se s tekstom koji u sebi nosi bogatstvo bezbrojnih (scenskih) čitanja.

Znao je to i redatelj Leo Katunarić, našavši se pred igrokazom u stihovima Grigora Viteza, "Plava boja snijega", prvi put objavljenom 1959, a premijerno na sceni postavljenu 1982. Taj silno duhovit, poetičan, ritmičan, luckast i opasno aktualan tekst Katunarić nije nametnuo minimaliziranoj scenskoj igri niti je potražio neke nove izvedbene putove, već ga je omotao primjerenim duhovitim i ludičnim scenskim ruhom, naglasak stavivši na ludičnost. Iako ideja u potpunosti drži vodu, pokazalo se da je ponekad manje ipak više. Predstava Plava boja snijega u svim nas je slojevima iz scene u scenu bombardirala novim scenskim informacijama i ludostima, većina kojih je na mikroplanu bila zabavna, no u cjelini oblikovale su odveć gusto scensko ruho, gradiranjem na mjestima prelazeći u scenski kič. Svega je tu bilo malo previše – pokoji song, fora ili decibel viška, u trenucima gužva na sceni – te smo na kraju bili podvojenih osjećaja – od zadovoljstva zbog zgodnih scena na mikroplanu do silne želje za čišćenjem cjeline.

Provodna tema tog izvedbenog ludizma bio je cirkus s dvorskom ludom kao meštrom ceremonije te predstavnicima naroda koji se po potrebi pretvaraju u ovce (u magli) i koji su u nekoliko poteza pokazali ključni problem današnjice – predstavivši se lutkama koje mijenjaju strane kako vjetar puše, odnosno manipulator konce vuče. Kad smo se već dotaknuli naroda, za one koji nisu pročitali Plavu boju snijega recimo u nekoliko crtica da je riječ o kraljevstvu u kojemu po zapovijedi kralja Karaslava i mašti mudrijaša gljive „na jednoj nozi trče, mjesto cvrčaka ovce cvrče“, a s neba pada plavi snijeg. Tko posumnja u išta od toga, odnosno razmisli svojom glavom i pogleda svojim očima, loše mu se piše. Hrabrost na sebe preuzima kraljev pastir Kaloper, koji ne samo da vlastitim očima i srcem promatra svijet nego se njima i zaljubljuje u kraljevu kćer Krizantemu. Budući da je riječ o bajkovitoj priči, kraj možete zaključiti i sami, a mi ćemo vam prišapnuti da se u svijetu bajki još cijene znanje i razmišljanje vlastitom glavom.

Za razliku od ZKL-ove predstave "Aladin i čarobna svjetiljka" (kritiku pročitajte ovdje), u kojoj je scensko obilje stvorilo dosadu, ovdje je dosada izbjegnuta duhovitim minijaturama, ali i uglavnom vrlo dobrim glumačkim rolama. Vesna Ravenšćak Lozić oblikovala je zabavnu, zaigranu i vrckastu Dvorsku ludu, nametnuvši radnji visok ritam, koji je održala cijelim tijekom. Dunja Fajdić mlađahnom je razigranošću i energijom oblikovala princezu Krizantemu, koja pokušava misliti svojom glavom, što joj brane kraljeva pravila, dok je Petar Atanasoski fino pomaknuo Kalopera u karikaturu obogaćenu laganom zbunjenošću svijetom u kojem se nalazi. Marko Hergešić odlično je oblikovao kraljev pomaknuti apsolutizam, brzinski prelazeći iz karikature u parodiju i ironiju te pretjeranu emociju i sasvim ozbiljan autoritet, pokazavši kako ne vlada samo podanicima, gljivama i snijegom, već i scenskom izvedbom i izrazom.

Ante Krstulović generala Razbinosa prilagodio je kostimu-oklopu, zanimljivo se poigravši njime, dok Zoran Pribičević nije izvukao sve iz kraljeva savjetnika i mudrijaša Kačkavalja, naslonivši ga uglavnom na tip štrebera. Narod su odlično predstavili Vini Jurčić, Robert Španić i Boris Barukčić (alternacija Josip Brakus). Iako nisu bili najprecizniji, vrlo su dobro i fino igrali i transformirali grupni lik (koreografija Zrinke Lukčec), unijevši u njega sloj vlastitog izraza. Kao što smo pokazali, i glumačka je igra bila vrlo dobra, no intenzitet svakog lika izbacio je predstavu iz ravnoteže, još jače nakosivši brod u preobilje.

A u prostoru preobilja našli su se i scena Dinke Jeričević oblikovana od okretnih paravana, kojih je šarenilo pojačalo svjetlo Saše Mondecara, kostimi u kojima se Dženisa Pecotić maksimalno zaigrala i oblikom i bojama te vrlo dobra glazba Marija Mirkovića, koja je šetala od cirkuskih tonova do ritmičnog reggaea. Zaključno, ludičnost predloška prelila se na predstavu "Plava boja snijega", pokazavši svoje obje strane – pozitivne u zaigranosti, a negativne u pretjeranoj gustoći scenske igre i kiču.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved