ZKL: "ALADIN I ČAROBNA SVJETILJKA"
9.3.2017. 3:48:56h
Gomilanjem do dosade
'Aladin i čarobna svjetiljka' još je jedna prosječna ZKL-ova predstava – zamorna, neinventivna, brbljava i nimalo lutkovita, kojoj je svjetlo u mračnom tunelu Jadran Grubišić, prva violina predstave i ansambla
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Abu i Aladin / Ines Novković

Napomena: kritika je izvorno objavljena 2. ožujka 2017. u Vijencu, br. 600

Svaki tip lutke ima prednosti i mane, a jedan je od ključeva dobre lutkarske predstave odabrati tipove i tehnike koje će scenskoj igri i radnji dati dodatna krila. Dok je ginjol brz, no malen, javanka je veća i elegantnijih pokreta, no nema njegovu vrckavost. Zijevalica obožava brbljati, marioneta je spora i poetična, sjena tajnovita... guzovoz u sebi skriva brojne mogućnosti poigravanja lutkom i tijelom, ali i limitiranosti poput tromosti u okretanju i nefotogenične pozadine. Samim time može itekako podići predstavu, ali i biti njezin uteg.

U novoj predstavi ZKL-a, "Aladin i čarobna svjetiljka", guzovoz je pokazao obje svoje strane, nažalost, dopustivši utezima da prevladaju. No nije on bio osamljen na sceni, već su mu društvo radili pokoja stolna i štapna lutka te zijevalica, leteći tepih i čarobna svjetiljka. Dodamo li im silnu scensku akciju, moćnu paletu boja, bujice riječi, na prvu loptu možemo zaključiti da predstava može biti svakakva, ali dosadna ne. Nažalost, usprkos brojnosti događaja na sceni, dijelom zahvaljujući njima, ključna riječ koja karakterizira predstavu upravo je dosada.

Razloga je više, a uz nepročišćenost nameću se predugo trajanje, razvučenost priče i presporo zagrijavanje za naslovno druženje Aladina i svjetiljke, odnosno njezina duha. I ne samo to! Nakon što smo dočekali i svjetiljku i duha, izgubili smo ih u gužvi manje bitnih scenskih informacija i pozadini scene odijeljenoj rešetkama. Previše je tu bilo okolišanja, suvišnih odvojaka i pojašnjavanja te je čak i song (ponovo pušten na playback, a ne izveden uživo) oblikovan kao umetak i vanjsko tijelo, čime je usporio radnju, umjesto da je ritmički dinamizira... Taj dramatizacijski (Željka Udovičić-Pleština) i redateljski (Saša Broz) uteg zasjeli su na leđa guzovozima, sputavši ih i pretvorivši u trome i spore lutke. Dodatnom kočnicom pokazala se fizička gužva na sceni (posebice na početku) u kojoj su se guzovozi teško kretali i okretali, djelujući još nezgrapnije.

Iz opće nezgrapnosti iskočio je Jadran Grubišić, koji se u oblikovanju Aladina naslonio na pozitivne aspekte guzovoza, stvorivši dinamičan, zgodno karakterno razvijen, lakonog, skokovit i silno razigran lik. Činio je to koristeći se svim dijelovima tijela, posebno nogama, na mjestima i po potrebi odbacujući stolčić s kotačima te maksimalno prikrivajući profil lutka, koji je u tim trenucima neprirodno nakošen. U njegovim rukama i krilu Aladin je djelovao brzo, dinamično i poletno, posebice u odnosu na ostale lutke na sceni.

Jedan od rijetkih koji je Grubišiću na sceni uspio parirati, dijelom zbog osobina zijevalice, dijelom zbog simpatične razigranosti, bio je Mario Mirković, koji je oblikovao na mjestima nepreciznog i nedosljedno animiranog, no vrlo duhovitog majmuna Abua. Katarina Perica Kirin bila je kao Jasmina precizna, no ne i razigrana na tragu Aladina. S Grubišićem je odlično animirala trbušnu plesačicu na početku predstave. Adam Skendžić nije u potpunosti uspio oživiti leteći tepih, na mjestima je bio nedovoljno čist te pomalo nezgrapan, no imao je i vrlo zgodnih trenutaka. Matilda Sorić lik dadilje uvukla je u prostor naglašenog patosa, nedovoljno za oblikovanje duhovite karikature, a pretjerano u odnosu na ostale likove.

Branko Smiljanić oblikovao je Duha iz svjetiljke uozbiljenim i pojačanim glasom, no bezbojno, dok je Mladen Čutura u Sultanu podcrtao laganu parodiju, ali je bio vrlo šlampav u otvaranju usta, djelujući scenski nedovoljno živo. Janko Popović Volarić u zmijskog je Jafara upisao odgovarajući karakter, no ponajprije naslonivši se na govor, umjesto na animaciju. Matija Prskalo njegova je papagaja Jagu oblikovala vrlo površno, neprirodno i neritmički pokrećući krila štapnoj lutki, držeći je u neprirodnu položaju i maksimalno je scenski umrtvivši. Glavninu je stavila na svoj prepoznatljiv, scenski vrlo zamoran glas. U predstavi su igrali i Ivan Bošnjak i Julija Beraković, stvorivši korektne manje likove.

Ana Sekulić oblikovala je vizualno uglavnom simpatične lutke, neke oblikujući kroz karakter (zmija Jafar), neke s pokojim čudnovatim elementom (Sultanova dlakava prsa), dok je duh bio prilično neinventivan i neživ. Davor Antolić-Antas scenu je oblikovao u orijentalnom duhu (likovno rješenje projekcija David Peroš Bonnot i animacija projekcija Tomislav Krajcer), na što se naslonio i skladatelj Borna Šercar.

"Aladin i čarobna svjetiljka" još je jedna prosječna ZKL-ova predstava – zamorna, neinventivna, brbljava i nimalo lutkovita, kojoj je svjetlo u mračnom tunelu Jadran Grubišić, prva violina predstave i ansambla te jedan od najboljih hrvatskih lutkara što već neko vrijeme oduševljava usmjerenošću i posvećenošću lutki te tehničkom potkovanošću.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved