Gledajući na pozornici Slovenskog narodnog gleadlišča u Mariboru takozvane dramske balete (baletne predstave temeljene na postojećim proznim, dramskim ili pjesničkim djelima koja se interpretiraju plesom ) „Romeo i Julija“ i „Evgenij Onjegin“ u koreografiji Valentine Turcu, silno sam poželjela da nešto slično učini i za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, na pozornici koja negdje u dubini još uvijek čuva odjeke plesnih koraka njezinih roditelja Maje Srbljenović i Marina Turcua. Želja mi se ispunila (5.6.2018.) kada je Valentina Turcu posegnula za novelom „Smrt u Veneciji“ njemačkog književnika Thomasa Manna (1875.-1955.) i osmislila koreografiju, režiju, dramaturgiju uz odabrane fragmente iz simfonija Gustava Mahlera (1860.-1911.) (uz dva izuzetka).
Priča o ostarjelom piscu Gustavu von Aschenbachu koji u stvaralačkoj krizi kreće na put („putovanje kao higijenska mjera“) i dolazi u Veneciju, gdje se smješta na Lido, prostranu plažu prepunu hotela (vaporetto linije broj 1 povezuje Piazzale Roma i Lido ploveći venecijanskim središnjim glavnim vodenim putem Velikim kanalom – Canal grande). Za razliku od Gustava u Mannovom teksta, ovaj Gustav za pratnju ima Anđela smrti – time slutimo kraj njegova životna puta upravo ovdje u Veneciji, gradu kojeg su mnogi smatrali pomalo makabrističnim. Ljepota venecijanskih gotičkih i baroknih fasada nerijetko je privid jer pogled na bočne zidove palača često otkriva gole cigle, nedovršeno ziđe, neobojane plohe – dok crne gondole klize mutnim zelenilom njezinih brojnih kanala, sve se u isti mah čini tako romantičnim, zamamnim i gnjilim. Poput Mosta uzdisaja: prelijepo kameno čipkasto zdanje romantičnog imena (lord Byron) zapravo je služilo prijelazu zatočenika iz sudnice u zatvorske ćelije!
No, vratimo se mi našem Gustavu: dok promatra zabave hotelskih gostiju u baru i na plaži, što mu je zapravo neizmjerno dosadno (u noveli čak odlazi iz hotela, ali se stjecajem okolnosti vraća), odjednom zapaža obitelj s četvero djece – tri djevojčice i neizmjerno ljupkim dječakom u ranom pubertetu. Očaran dječakovom ljepotom (saznaje da se radi o Poljaku po imenu Tadzio), Gustav ga počinje slijediti i zadivljenost polako prerasta u opčinjenost, čak požudu. U međuvremenu Venecijom počinje harati kolera i turisti polako odlaze – osim Gustava (na kojega vreba Anđeo smrti) koji je i dalje opčinjen dječakovom ljupkošću – a za takvu nemoguću situaciju postoji samo jedno, konačno riješenje.
Odabirom Takuya Sumitoma za lik Gustava von Aschenbacha, Guilherma Gameira Alvesa za Anđela smrti i Andrea Schifana za Tadzia (iako postoji alternacija za svu trojicu), Valentina Turcu je iznjedrila savršenu spregu vizualnih i mentalnih komponenata, čime je vrlo precizno uspostavila prepozntljive odnose: nervozan i plah Gustav zapleten u mrežu dominantnog i zlog Anđela začaran je ljupkim i nježnim Tadziom, što je istovremeno njegov ushit i njegova tragedija. Sumitomo svojim besprijekornim skokovima i savršenom kontrolom tijela prikazuje svu krhkost svojeg lika, dosljedno provodeći njegove dvojbe. Već sam pisala o Gameiru Alvesu kao neospornom miljeniku baletnih ljubitelja, a slobodno mogu ustvrditi da svakom svojom ulogom on za to daje povoda. Uz odličnu scensku figuru i sjajnu plesačku tehniku, nudi cjelovitost lika kojem vjerujemo: jasno nam je da uz ovakvog Anđela smrti siroti zbunjeni Gustav nema nikakve šanse – pitanje je samo kada će ga Anđeo smrti odvesti.
Zanimljivo je da je alternacija Sumitomu za Gustava Schifano, a Gameiru Alvesu za Anđela smrti Sumitomo... u takvoj podjeli Gameiro Alves pleše manju ulogu hotelskog gosta, čime se prilično znakovito daje zaključiti da je kao Anđeo smrti praktički idealan. Scifano kao Tadzio nema pretjerano složene plesne korake, ali to odgovara duhu Mannove novele – dječak je tek poticaj, katalizator Gustavove zatomljene žudnje (ne samo za ljepotom i erotikom, već za stvaralaštvom).
Lijepo je bilo opet vidjeti Edinu Pličanić (Gustavova supruga), uživati u uvijek izvrsnoj Nataliji Kosovac (prije Horsnell, kao Belli), ljupkim Tadziovim sestrama (Asuka Maruo, Mutsumi Matsuhisa, Saya Ikegami) te čitavom nizu nevelikih, no dobro izbalansiranih scena kojima se prikazuju dokoni hotelski gosti, nogometna igra među dječacima na plaži (u ovom trenutku silno aktualno) ili vožnja gondolama (u realnosti crne boje, što u datom kontekstu ima dodatno simbolično značenje).
Scenografija Marka Japelja vrlo prikladno prikazuje bar, odnosno plažu (s projekcijom morske pučine, Matjaž Mrak) te lakim izmjenama omogućuje slutnju samog grada (kružnom vožnjom gondole). Odjeća likova (Alan Hranitelj) kombinacija je crnih i bijelih dijelova, pa tako su u bijelo uvijek odjevena djeca i ljudi kada se prepuštaju dokolici, mladići koji čine nogometnu momčad slovima na svojim majicama slažu riječ „smrt“ (upravo u novinama vidimo objavu da se pojavila kolera), dok Anđeo smrti, u raznim varijantama crne odjeće, ima na leđima natpis „Tod“ (smrt na njemačkom jeziku).
Završni dio predstave doslovce je vezan s prikazom protoka vremena i umiranjem zaraženih gostiju, dok preostali bježe iz Venecije. Posljednji Gustavov pogled prema Tadziu, naznaka dječakova odpozdrava i vjerni pratitelj preuzima svojeg putnika, Anđeo smrti završio je svoju misiju Gustavovom smrću.
Viscontijev film „Smrt u Veneciji“ (1971.) s Dirkom Bogardeom kao Gustavom i Björnom Andersenom kao Tadziom uglavnom se držao Mannova predloška (osim što je Gustav skladatelj (Mahler) a ne pisac) snažno vizualizirajući cijelu situaciju. Međutim, zagrebačka plesna predstava nije „nasjela“ na filmsku varijantu, nego se vizualno držala književnog djela (ne govorim o dodanim ili preinačenim likovima i scenama) i venecijanskih motiva, čime je podcrtan ambijent i ujedno pruženo dovoljno prostora za plesne scene.
Čini mi se da je nakon predstava „Ana Karenjina“ i „Gospoda Glembajevi“ u predstavi „Smrt u Veneciji“ zagrebački HNK dobio još jedan odličan dramski balet te da bismo ih mogli imenovati „baletnom trilogijom sa smrtnim završetkom“.