Preobražaj proznog ili dramskog teksta u plesnu izvedbu vrlo dobro opisuje naziv „dramski balet“, pojam koji za takve predstave koriste u Sloveniji (primjerice „Doktor Živago“ u SNG Ljubljana ili „Evgenij Onjegin“ u SNG Maribor). U posljednje vrijeme i na pozornici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta sastavnicom baletnog repertoara postaju upravo takve izvedbe – vrlo uspješna i popularna „Ana Karenjina“ (4. 4. 2014.) te od nedavno „Gospoda Glembajevi“ (30. 5. 2017.).
U oba primjera imamo zajednički nazivnik: koreografa, redatelja i izbornika glazbe Lea Mujića, uz dramaturške suradnike (Valentina Turcu kod „Ane Karenjine“, odnosno Ivana Lea Lemu za „Gospodu Glembajeve“). Kada smo se slučajno Leo Mujić i ja zatekli u istom kupeu u veljači ove godine, prihvatila sam se „saslušanja“ o njegovoj viziji plesnih Glembajevih... ostala mi je u sjećanju njegova izjava da nije ništa trebao smišljati, jer je „Krleža sve napisao“. Ujedno mi se potužio na nevjerojatnu činjenicu da svojim plesačima (u zagrebačkom baletnom ansamblu plešu ljudi najrazličitijih materinjih jezika pa se sporazumijevaju na engleskom) ne može ponuditi kvalitetan engleski tekst drame jer ne postoji!
Gledajući probe shvatila sam da mi je, usprkos čitanju i višestrukom gledanju spomenute drame, vremenom dosta toga izblijedjelo pa sam se prihvatila „ponavljanja gradiva“, ne samo teksta spomenute drame,već glembajevske proze i genealogije Glembajevih. I doista, Mujić ništa nije izmislio, dodao ili oduzeo – samo je presložio (umjesto tri čina imamo prolog i dva dijela), dodajući povremeno usporedno zbivanja u prednjem i zadnjem planu.
Zadnji plan je gotovo u pravilu rezerviran za smrtne slučajeve: tamo se truje Glembajeva prva supruga Irena, tamo skončava njegov sin Ivan i kroz prozor iskoračuje s djetetom u rukama siromašna Fanika Canjeg, tamo prolaze pogrebne povorke... Međutim, tamo također vidimo raspusni život starog Glembaya, tamo je smješten odnos Charlotte i Silberbrandta (posljedično fatalan za starog Ignjata) i tamo resko zvoni telefon kao glasnik financijske propasti tvrtke Glembay.
HNK Zagreb: "Ana Karenjina"
Prvi dio, nakon pojave svih likovi odjevenih u crno (nije ih baš tri stotine, ali djeluju prilično brojno), pratimo obiteljsku netrpeljivost (današnjim rječnikom rečeno disfunkcionalnu obitelj), Leonov odlazak u tuđinu, Ignjatove provode s brojnim ženama te pojavu siromašne djevojke Charlotte koja svojom tjelesnošću pokušava preživjeti. Napokon se udaje za puno starijeg bogatog konjovlasnika, baruna Castellija te nakon razvrgavanja braka (zbog preljuba) postaje poznata pod nazivom barunica Castelli. Njezin susret u Parizu s poduzetnim bankarom Nacijem (Ignjatom Jacquesom) Glembayem, njihova strast, njezino manipuliranje i napokon trovanje njegove supruge, uvodi Castellicu (kako je popularno nazivaju svi Krležini čitatelji) u obitelj Glembay.
U pozadini vidimo baruničin posjet suparničinom odru s bijelim Fifijem i buketom ljubičica u rukama, odredba da se tepih prebaci u njezinu vilu Nad lipom, opipavanje namještaja... sve što možemo pročitati u dijalogu Leonea s ocem dok mu pokušava objasniti kakva je famozna barunica zapravo. Završna scena prvog djela jest ljubavni odnos Leonea i barunice Castelli na klaviru, nakon čega ona ostaje sjediti nadmoćna i snažna.
Drugi dio baleta počinje oslobađajućom presudom barunici koja je nepažnjom zgazila staru prosjakinju (uoči same scene čuje se konjska njiska), Fanikino samoubojstvo, svečanost u povodu jubileja tvrtke, razgovori o slikama (odlična ideja sa živim obiteljskim portretima, koji se vremenom počinju kreveljiti pokazujući obiteljsku moralnu nakaznost), Leonova rasprava sa Silberbrandtom i potom s ocem dok sprema kovčeg (nije propuštena scena kada stari Glembay sjeda na Leonovu sliku, omalovažavajući sinov poziv), Glembayeva smrt i financijski fjasko, Leonovo ubojstvo škarama (završnica drame jest slugina rečenica :“Gospon doktor zaklali su barunicu“) i baletna završnica: izlaskom iz ludnice, Leone se ženi bratovom udovicom koja napušta redovnički život i oni odlaze zajedno sa sinom Leoneom (koji poskakuje na način kako je to činio Leone u svojim emotivno kriznim sitaucijama, pa se s pravom pitamo, nastavlja li se obiteljsko ludilo ili je ta kretnja genetsko obilježje?).
Leo Mujić odabrao je djela Sergeja Rahmanjinova i Ludwiga van Beethovena, sjajno osmišljavajući ambijente i atmosferu zbivanja (znakovita Beethovenova „Mondscheinsonata“ prati ljubavni čin Leonea i barunice, dok Prvi stavak njegove Pete simfonije najavljuje skori tragični kraj ). Svoj koreografski rad Mujić sam naziva neoklasičnim, sugerirajući spoj vrhunske klasične plesačke tehnike i zahtjevnih, naoko jednostavnih plesnih pokreta. Naime, iako nam se čini da solisti i ansambl lebde, jasno je da su uz odličnu kondiciju i promišljenu koreografiju, svi uključeni ne samo tjelesno, već i mentalno. Ne pleše se „na špicama“ zato da se pokaže znanje, već da se poruči neki odnos... bosonoga barunica raspuštene kose na svojem klaviru pod krinkom krhke žene, vladarica je svih sudbina! Ako je Krleža svoju dramu mislio na muški način, Mujić ju je učinio nadmoćno ženskom – zbog Charlotte Castelli Glembay mijenjaju se sudbine, a smrt je tek usputna pojava.
HNK Zagreb: "Gospoda Glembajevi"
Sjedeći na probama uoči premijere „Gospode Glembajevih“ shvatila sam da Leo Mujić jednako tretira (i trenira) obje plesne postave, tako da nečija povreda ne može ugroziti izvedbu - uvijek je spremna alternacija. I tako sam ja odgledala obje postave - premijernu (30.5. 2017.) i jednu od repriznih (17.6.2017.), pa ću ih usporediti.
Kako sam se već izjasnila o „ženskom“ ozračju baletne izvedbe „Gospode Glembajevih“ počet ću s likom barunice Castelli. Na premijeri ju je utjelovila Natalia Horsnell – zrela moćna ljepota, neupitni erotski naboj, žena spremna na sve da postigne cilj, bez obzira je li to materijalno bogatstvo ili tog trena žuđeni muškarac. Ona je svoj vlastiti svemir i sve je u njezinoj službi. Mala digresija: kada sam svojedobno pitala mamu zašto ne želi ići gledati „Gospodu Glembajeve“, ona mi je odgovorila, da nakon Bele Krleže niti jedna glumica ne može biti tako moćna Castellica. Iako, naravno, Natalia Horsnell ne izgovara niti jednu riječ, njezin pokret, pogled, zamah glavom zauvijek će biti upisani u moja buduća gledanja barunice Castelli- u svakoj ću tražiti djelić njezine „erotičke inteligencije“(kako je to Leone okvalificirao).
S druge strane, krhka i nježna Iva Vitić Gameiro kao barunica Castelli nudi drugačiju koncepciju - s osmijehom na licu ona prepredeno ispituje svoje prilike, lukavo uzmičući i vabeći sve koji joj mogu koristiti, majstorska manipultorica u kojoj se ipak krije strah od povratka u siromaštvo (zato je njezino ogorčenje na starog Glembaya drugačije od Horsnelličinog - kod nje je to strah, a tamo je bilo bijes). Zanimljivo je, da isti koreografski kod dobro funkcionira u slučaju obje plesačice i samo ovisi koja vam je bliskija (prema vlastitoj zamisli lika). Inače Iva Vitić Gameiro u premijernoj postavi pleše Faniku Canjeg na tako potresan način da od tog, u suštini sporednog lika, čini zaokruženu priču. Usput, spomenimo da je kod Ive Vitić Gameiro, uz odličnu plesačku, naglašena glumčka komponenta (nikada neću zaboraviti njezin prezirni pogled Myrthe u jednoj davnoj „Giselle“), pa joj ovom prilikom čestitam na Godišnjoj nagradi „Vladimir Nazor“ 2016. za ulogu Julije u Prokofjevom baletu „Romeo i Julija“ u koerografiji Patricea Barta.
Ljubimac zagrebačkih baletnih gledateljica jest Guilherme Gameiro Alves (standardno pitanje nakon odgledane predstave „Ana Karenjine“ u kojoj je on plesao Karenjina: „Što će Ani Vronski kraj onakvog Karenjina????“), plesač izvrsne tehnike i scenski karizmatičnog izgleda. Privatno su se čuli komentari „Joj, kak je mali“, zato jer Guilherme na pozornici izgleda gorostasno, oko sebe formira prostor i svakoj ulozi daje osobni pečat. Plešući starog Glembaya u premijernoj postavi, on pokazuje zašto je takav čovjek stup tvrtke i društva, zašto može imati što hoće i raditi što želi. S druge strane, on pokazuje neobuzdanu strast i spremnost na ljubav - Natalia Horsnell bila je upravo pravi izbor za demonstarciju moći. U repriznoj izvedbi starog Glembaya plesao je veteran zagrebačkog baleta George Stanciu, pa kako je on tjelesno stamen, nije se naglašeno razlikovala ova izvedba od premijerne.
Takuya Sumitomo kao premijerni Leone i Andrea Schifano kao reprizni Leone donijeli su različite vizualne interpretacije pa moram priznati da je meni svojom pokretljivošću, visokim skokovima i načinom bliskiji Takuya Sumitomo (posve osobni pristup, budući da je Schifano vrlo dobar). Zanimljivo da u repriznoj postavi Sumitomo pleše Pubu noseći naočale, što je vrlo šarmantna preinaka. Catarina Menesis (premijera) i Rieka Suzuki (repriza) plešu sestru Angeliku dajući tom liku blagu suzdržanost. Silberbrandta je u obje izvedbe plesao Balint Rauscher pa ne znam da li se on rasplesao ili zato što sam na reprizi sjedila u prvom redu parketa, ali čini mi se da je njegova izvedba dobila na složenosti i uvjerljivosti. Iako su svi članovi Baleta vrlo skladno oblikovali svijet Glembajevih, izdvojila sam samo glavne protagoniste (predstava traje manje od dva sata, pa nema smisla da čitanje osvrta bude duže).
Leo Mujić je imao sjajne suradnike u autorima vizualnog djela predstave: kostimogarfkinji Manueli Paladin Šabanović, scenografu Stefanu Katunaru, oblikovatelju svjetla Aleksandru Čavleku, ali i u Sveboru Zguriću jer bez dobrog oblikovanja zvuka svi bismo jako patili. Lagane, lepršave, suzdržanih i ujedno jasnih boja (da mi je ona Castelličina zlatna), haljine nude vizualnu senzaciju i sudeći po svemu, ugodu samim pleasčicama. S druge strane, strogost muške odjeće, čini protutežu svijeta ozbiljnosti (novac, sud, trgovina) svijetu zabave (plesovi, ljubakanja i sve ono što čine žene - ipak u suardnji s muškarcima, nicht wahr?). Katunar svojim pomičnim krovnim gredama (nazovimo ih uvjetno tako) prati raspad tvrtke i kuće Glembay, “živim“ portretima ilustrira razgovore u salonu, jednostavnim namještajem (i prozorom kroz koji ulazi oluja u Leonovu sobu) stvara prepoznatljive prostore (očito vrlo pokretljive i lagane jer ih plesači sami miču s pozornice; dobitak na vremenu) i tamnim bojama (siva, ali ne ona koja guši) omogućuje neometano praćenje zbivanja. Obje izvedbe dramskog baleta „Gospoda Glemabajevi“ bile su doista vrhunske, bez obzira jeste li skloniji ovom ili onom plesaču/čici, jer se radi o inteligentnoj i promišljenoj koreografiji i doista senzibilnoj izvedbi.
Dakle, imena iz naslova ste već djelomice otkrili: Leo je koreograf i redatelj Leo Mujić, Leone je dramski lik Leone Glembay, a Leonard je dierktor Baleta HNK Leonard Jakovina koji je za sljedeću sezonu pozvao, izmđu ostalih, sjajnu koreografkinju i redateljicu Valentinu Turcu kako bi na Mahlerovu glazbu postavila čuvenu novelu Thomasa Manna „Smrt u Veneciji“.