Hana Sirovica o predstavi "Kabinet slasnih čuda", Maríje Jerez u suradnji sa C. Jerez, E. Badanjak aka MOON, M. Bilosnić, S. Ercegović, I. Penović & M. Zelenika:
"Kabinet slasnih čuda" rezultat je višetjednog rada španjolske umjetnice Maríje Jerez i petero vrlo različitih hrvatskih umjetnica i umjetnika. Prije ulaska dobili smo naputak da ostavimo sve stvari u garderobi i nitko od nas nije znao što očekivati. Zatekli smo potpuno preobraženu Polukružnu dvoranu. Ključne riječi: raskošno, obilno, opulentno i svi ostali sinonimi, a prva reakcija - estetski šok uzrokovan tolikom hrpom lijepih stvari u tako malom prostoru.
Najviše zato jer na prvu sve djeluju slučajno i nesvrhovito, onako porazbacane i pretjerane u svakom smislu. Odmah je jasno kako se ne radi o izvedbi za uredne ljude. Stol s polupojedenom pravom i lažnom hranom, a ispod njega neki ljudi leže i dišu u cijevi kojima napuhuju plastične vrećice tako da možete dirati njihov dah; vješalica s prekrasnom kičastom odjećom koju smo mogli isprobati, još jedan stol za kojim neka osoba sjedi i tipka mail, pored nje klavir, iza glazbenica za miksetom, a sa strane još radni stolovi i površina s bocama boje; nekakva posebna zatvorena komorica iz koje blješti flourescentno, a unutra možete pričati s nepoznatom osobom na telefon. Odasvuda dolaze razni zvukovi i šumovi, posvuda su porazbacani blješteći materijali i predmeti, dok sa stropa vise kojekakvi objekti pa se u jednom trenutku zabijam u obješeni karfiol, a u idućem u slušalice. Stavljam ih na glavu i čujem umirujuće zvukove; mali predah od sveopće gungule.
Nakon šoka slijedi prilagodba i snalaženje u novoj situaciji, a ostatak izvedbe, ili možda bolje reći zbivanja, jer Kabinet je od svih izvedbenih oblika najbliže tomu da ga se odredi kao happening, protječe u navikavanju publike na prostor i pronalazak vlastitih načina da se u njemu snađe. Pritom neprestano odnekud izlaze različiti izvođači koji plešu, sviraju, pjevaju, izvode akrobacije, a moj favorit je gola osoba s vrhom planine umjesto glave koja je samo šetala uokolo. Uz ‘očite’ performere tu su i undercover osobe koje svako malo nailaze da bi mi prišapnule malo poezije. Podjela na publiku i izvođače praktično ne postoji, odnosno velik dio vremena je nerazlučiva, a Kabinet se razvija sa svim prisutnima u njemu i krajnji je rezultat i doživljaj ono što svi zajedno iz njega napravimo. Publika ubrzo prihvaća igru, čije je jedino pravilo iz puno različitih fragmenata u kratkom vremenu (izvedba od samo pola sata) složiti vlastito iskustvo. Krećemo sami istraživati što se sve s pronađenim predmetima u Kabinetu može. Hektičnost koja je isprva nastupila lagano se smiruje kako se svi pomalo navikavamo na prostor, pa je primjerice u jednom trenutku popularna aktivnost bila sviranje po žicama otvorenog klavira ping-pong lopticama.
Ući u Kabinet znači ući u stvaralački proces, na puno različitih načina. Prvo, zato jer je on mjesto gdje zatičemo umjetnice i umjetnike u različitim fazama i oblicima stvaranja, od improvizacije do izvođenja, prikazivanja ili puštanja nečega što je već završeno, do ispijanja kave i odgovaranja na mailove. Zatim je tu sam izgled prostora u kojemu je sve tu zato što je lijepo i ništa ne služi svojoj praktičnoj svrsi (ako se ona uopće može dokučiti), a na koncu činjenica da je ovo vrlo doslovni work-in-progress, proizašao iz radioničkog rada koji se dovršava tek prisutstvom publike i našim postupcima u tom prostoru. Ali najdojmljiviji je u cijeloj priči upravo taj nered, koliko je pretjeran i koliko je lijep, čak toliko da nakon nekog vremena to kreće graničiti s nepodnošljivim i točno u tom trenutku Kabinet se naprasno prekida zaglušujućom glazbom na jedini moguć način – vrlo su nas naglo izgnali iz dvorane. Nažalost, u estetskim viškovima ne može se zauvijek uživati – zato i jesu toliko lijepi.
O kritikama Pobješnjelog Ganz novog festivala na Kritikazu više saznajte ovdje.