"PRIRODA I DRUŠTVO"
Izgubljeni u vlastitim pravima
Iako je progovorila o vrlo važnoj temi, predstava "Priroda i društvo", nastala u koprodukciji ZKM-a, SKROZ-a, i HDS ZAMP-a, nije uspjela objasniti ni izvedbeno približiti ciljanoj publici važnost autorstva i autorskih prava, obradivši temu nezanimljivo, površno i nejasno
Objavljeno: 17.3.2016. 5:20:57
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
"Priroda i društvo" / zekaem.hr

U svega nekoliko mjeseci zagrebačka kazališta priuštila su najzanemarivanijoj kazališnoj publici, tinejdžerima, čak tri predstave. Iako različite kvalitete i apetita, "Disco Svinje" (Teatar Exit), "Pola-pola" (koprodukcija Teatra Exit, KD Pinklec i Teatra Poco Loco) te "Priroda i društvo" (koprodukcija ZKM-a, SKROZ-a i HDS ZAMP-a), osim ciljane publike imaju još jednu važnu zajedničku crtu - glazbu. Dok rasplesane Svinje u njoj vide tanušni životni smisao, a polovičari u pjesmu upisuju svoje životne probleme, junaci "Prirode i društva" glazbom pokušavaju ukazati na važnost prava njenih i autora drugih umjetnosti. I dok je u prva dva slučaja riječ o vrlo dobrim predstavama fino prilagođenim ciljanoj publici, posljednja na mnogim razinama šteka.

Predstava "Priroda i društvo" progovara o izuzetno važnoj temi - autorstvu i pravima autora, koja su danas, dobrim dijelom zbog neznanja i nezainteresiranosti konzumenata, u potpunosti minorizirana. Tako mladi, kao i stari, bez imalo razmišljanja besplatno skidaju umjetnička djela, ne shvaćajući da iza njih stoji rad i da autorima tih djela oduzimaju kruh iz usta. Dobro, možda ne svima baš kruh, ali pekmez svakako.

Dohvativši se vrlo važne teme, predstava je zalutala već u sljedećem koraku - onom koncepcijskom. Naime, cjelina djeluje kao da autori Maja Sviben, Vedran Peternel i Nora Krstulović, ujedno redateljica, nisu sami sa sobom raščistili bi li temu oblikovali kao predstavu ili školsko predavanje. Traje preduga dva školska sata, barem trideset minuta previše za ciljanu publiku, koliko se bavi doslovnim poučavanjem. S druge strane, neke epizode vrlo su zgodne, a songovi (Vedran Peternel, Dušan Duco Vranić i ansambl predstave) koji omataju predstavu i uranjaju u nju moćni su, uvjerljivo izvedeni, vrlo zgodno koreografirani (Martina Nevistić) te silno nabrijani ritmom i scenskom energijom.  

Osnovnu nit predstave autorski tim oblikovao je kao televizijsku kontakt emisiju, što više priziva uratke sudionika dramsko-pedagoških radionica, nego profesionalnih kazališta. Kroz taj izvedbeno nimalo privlačan i previše puta viđen koncept, urednik, voditeljica, korisnik, posrednik i umjetnica tumačili su gledateljima što je autorsko pravo jednima, što drugima,  trećima... na koncu izgovorivši jako puno praznih riječi i definicija kojima gledateljima nisu odgovorili na glavna pitanja poput: Zašto bi netko trebao platiti ulaznicu za kazalište ili kino, odnosno kupiti CD? Također, gostovanje gosta-glazbenika, na premijernoj izvedbi bio je to Damir Urban, svedeno je na ćaskanje ni o čemu, pardon, o laku za nokte. U isto vrijeme, ključne činjenice - da iza svakog umjetničkog djela stoji umjetnički rad - dotaknuli su se tek usputno.

Ako bismo, kojim slučajem, autorima pokušali ponuditi alibi u "nezahvalnoj temi", bili bismo u krivu, jer prostor autorskih prava pruža silne mogućnosti u duhovitim povijesnim zgodama, suvremenim "utjerivačima autorskih prava" nalik junacima akcića (prečesto krivo promatranima u poziciji negativaca), kao i beskrajnim mogućnostima poigravanja budućnošću. Sve to autori su pretočili tek u usputne epizode, poput zgodne povijesne lente, Mozartovog mentalnog skidanja nota (na sceni umrtvljenoj predugim uvodom) i simpatičnih epizoda mračne sutrašnjice u kojoj vlada opasna policija autorskih prava i u kojoj se umjetnost dila i konzumira u čistoj ilegali.

Iako je djelovala kompaktno i uronjeno u predstavu, glumačka ekipa tek je dijelom uspjela ublažiti koncepcijske, tekstualne i redateljske rupe i prazne hodove. Mia Biondić bila je vrlo duhovita žuta novinarka te je svojim zgodnim i odmjereno "blesastim" upadicama fino razbijala monotoniju razgovora u studiju. Također, vrlo je uvjerljivo "prašila" na mikrofonu. Rame uz rame Miji stajao je energičan i vrlo uvjerljiv Edvin Liverić koji je lakoćom šetao od žestokog rokera i zgodnog čagera do prgavog producenta. Dobri su bili i Zoran Čubrilo i Jasmin Telalović, koji nisu mogli napraviti previše s prilično plošnim likovima urednika i korisnika.

Dora Polić Vitez bila je nešto diskretnija, dok je Anđela Ramljak u ulozi umjetnice bila najslabija karika glumačke ekipe, ne uspjevši u ključnoj sceni predstave obraniti autore. Monolog o njihovoj važnosti izvela je neuvjerljivo, zvučeći kao da ga je tek naučila napamet i to ne najbolje. Također, Anđelin završni "umjetnički čin", koji je trebao zaokružiti cijelu priču, poslao je publici sasvim krivu poruku. U njemu je u nekoliko predugih minuta uz pomoć samplera oblikovala melodiju. Na nju je potom, opet predugo, otplesala neku nes(p)retnu parodiju umjetnosti za koju, zaključili smo, i nije potrebno odriješiti kesu. Iako taj završni čin nije u skladu s idejom predstave, "skladno" je zaokružio nesklad cjeline i nejasnoću poruke.

Vizualni sloj predstave bio je vrlo privlačan - perike, šminka i kostimi Marite Ćopo koji su se kretali od sjajnih i šljokičastih do decentnih, stvorili su finu kontru mraku prostora koji ih je okruživao. Na trenutke iskakali su iz mraka u svoj svojoj raskoši i punoći, da bi potom tonuli u nj, ukazavši na nestalnost umjetničkog sjaja.  

Zaključno, iako je progovorila o vrlo važnoj temi, predstava "Priroda i društvo" nije uspjela objasniti ni izvedbeno približiti ciljanoj publici važnost autorstva i autorskih prava, obradivši temu nezanimljivo, površno i nejasno.